Pregled posta

Anarhija all over Exarcheia (ili kako sam izvukla živu glavu i pun želudac iz Atene)

Da, mamim naivce senzacionalističkim podnaslovom. A Exarcheia (egzarhija) iz naslova je najopasniji kvart, okupljalište studenata, anarhista i lokacija Politehničkog fakulteta, srca pobune. A prije puta sam za dotični kvart zabilježila: jeftini bircevi. Također i lokacija Arheološkog muzeja, pokraj kojeg sam ipak stavila recku. Za razliku od vražje Akropole, koja je permanento štrajkala šest dana i skoro me ponukala na prosvjedno pismo vladi, ali mislim da sad imaju druga posla. A zbilja sam se radovala Partenonu i ostalom kamenju, kao Žera novom modelu starki. I više.

Ma, niš strašno. Da, divljalo se po gradu, taman počelo kad smo naivno došli, ali po danu je sve normalno, ljudi cirkuliraju, zgarišta se ograđuju i obnavljaju. Po noći znaš kamo ne smiješ i to je to. Ako i ugledaš kordon policije ili palež, makneš se.
Možda baš nisu trebali bor skuriti, grinčevi jedni.



A jedinu večer kad je padala kišica, bilo je skroz mirno jer prosvjednici očito ne vole mokre tabane i nemaju Goretex cipelice. (Toliko o odgovoru na pitanje koje su nam svi poslije postavljali. Mislim, grad ima stanovnika skoro kao Hrvatska, teško da će život samo tako stati.)
Uzgred rečeno, kažu domaći da, iako je jaka kultura bune i štrajka, pamte možda tek pucnjavu-dvije u zadnjih nekoliko godina. A kad se divlji vozači svađaju, psuju i trube si, to je to, na tome staje. Ispucaju se verbalno. Nitko ne vadi gan. Pa si sad vi mislite.

A dok god taverne rade, sve je bajno.
Da, grad je nekako zmazan, kaotičan i drukčiji, ali ima nešto.

Što god mi neki prije natuknuli, u Ateni se krasno jede i nabila sam 2 kg.

Vole pojesti. Jedu dugo i polako, obilato. Da, malo je masnija hrana, ali uglavnom je to maslinovo. Na večeru se ide nakon 20 h. To mi je bilo malo teže prigrliti, ali uspjela sam. Taverne, uzerije, mezodopoleje i slične narodske prehrambene ustanove, one prave, neturističke, vrlo su ugodna, topla, nepretenciozna, jednostavna i meni očaravajuća mjesta. Izbjegavati turističke ulice, mjesta s vidljivim engleskim natpisima i jelovnicima vani, a pogotovo ona gdje još vani stoji striko koji te bazičnim engleskim vabi da uđeš. Univerzalan recept. Mislim da nam je najskuplji račun za krkačinu i piće za dvoje bio 30 eura, a u prosjeku oko 23.

Evo, na primjer, otišli u neku skroz običnu lokalnu gostionu u kvartu, interijera prosječne zagrebačke prigradske gablaonice, i ždernuli prvo namaz od fava graha (što je to? ja to hoću!), a zatim teleći souvlaki u vidu ražnjića. Citirat ću muško, koje će tradicionalniji čitatelj ocijeniti kao vjerodostojnijeg kušača pečene mesine: najbolji komad roštilja koji je ikad pojeo, duplo bolji od svih ostalih zajedno! Sočno, mekano, ispacano do savršenstva, drveni ugalj, miris koji baca u trans... Zamišljam nekog starog kosmatog Zorbu u kuhinjici koji cijeli život, a nije mu lak, samo paca i okreće meso, ali i dalje to čini s ljubavlju i poštovanjem.



Ili dvaput posjećena taverna Psiri, u istoimenoj četvrti, na trgu Plateia Iroon (željezna plata, od milja)... Gadan kvart. Raspadnut, derutan, mračne, uske, nepravilne ulice. Hrpa mrkih imigranata koji stoje u grupicama po ulicama. Po danu mi je bilo gadno prolaziti, moram priznati. Najčešće sam bila jedina žena na ulici. A po noći... Otvaraju se taverne i birtije, i dalje izgleda opako, ali ima života i najgore što se može dogoditi paranoičnim zagrebačkim tumplekima hitra koraka je da ih neki panker vrlo ljubazno pita jel imaju pola eura za ouzo. A imam osjećaj da bi isto tako ljubazno zahvalio da smo rekli da nemamo, umjesto da nas iscipelari i orobi. Elem, u taverni te ne gledaju ispod oka kad snime da si stranac, ali nemaš ni tretman sredozemne medvjedice. Sve je nekako ljudski. Sistem je da je uz šank pult s naslaganim friškim jelima koja trenutačno nude. Kuhinja otvorena, odma iza. Dođeš, pogledaš, izabereš i kažeš, daj mi ovo i ovo. Divota. Uvijek ima dosta mesa (dostupna i jeftina, a fina janjetina kod njih nema status Svetog Petra kajgane), nešto riblje, povrća, uglavnom grah, pa razne zapečene varijante paradajza, patlidžana i sira, blitva (koja je kod njih nekako manja i nježnija)...
Vrlo pohvalno je što se svugdje po defaultu i besplatno dobiva voda i za početak prepečen kruh sa začinima, češnjakom i maslinovim.
U transu sam samo minifotićem uspjela zahvatiti prekrasnu domaću goveđu juhu i rižu sa špinatom:





Posebno oduševljenje vladalo je u skrovitoj taverni Klimataria (klimaterij, od milja). Vrijedi kliknuti na link i pogledati sličke - govore tisuću riječi, pogotovo kad se uzme u obzir da je sajt na grčkom.

Drveni stolovi u zatvorenom vrtu, oko tebe bačve i puzavci (biljke, mislim), opet šank/pult i otvorena kuhinja, svira neka grozna domaća muzika kao s gramofonske ploče iz 1930-ih, ali odlično paše, domaća atmosfera, lokalna škvadra od zaljubljenog para koji se žnjara pokraj nas do mnogoljudne obitelji iza, ljubazna konobarica koja jedva kuži engleski i sama opslužuje sve goste te debela crna kuharica koja ga nema pojma. Odlična rakijica za dobrodošlicu (kaže se raki). A kad je muško otišlo pitati za kolače na kraju, konobarica ga je samo jednostavno odvela u kuhinju, otvorila ogroman frižider koji izgleda kao bakin ormar i pokazala mu što ima.

Tu se vidi meza dobrodošlice u obliku svježeg sira, kiselih krastavčića i maslina i rakija u preslatkoj maloj kriglici.



Ja jela lignju grdosiju (sve su im takve) punjenu povrćem i sirom:



Moja fascinacija spomenutom kriglicom ne jenjava:



Ulični suvlaki u vidu ćevapoida umotanog u pita bread pojela sam za 1,70 eura kod Thanasisa (Ulica Mitropoleus), taj je kao najbolji. Uzela janjeći i stvarno se osjeti šmek janjca! Nema boljeg i jeftinijeg gableca s nogu. Usput, u širem centru Atene vidjela samo jedan McDonald's. Kažu da se nikako ne može primiti. Dali su da se puši unutra i ne mora se spremiti tacnu za sobom, ali i dalje se ne prima. Nema ni pizzerija i sendvičerija na svakom ćošku. Zapravo, vidjela samo dva talijanska restorana. Krasna jedna kultura od koje bi se dalo štošta naučiti.





(Sličica nije moja, ja ga prebrzo smazala.)

Alkohol. Prvo, famozni ouzo, rakija s anisom, okusa otopljenog Bronhija. Nacionalni specijalitet, dika i ponos. Meni jednostavno ne paše, prečudan okus na koji se valjda treba navikavati odmalena. Otišla u dućan-birtiju destilerije O Brettos (Ulica Kydathinaion). Lijepo.



Kušala vrhunski ouzo, kurtoazno ga pohvalila, ali prešutila da mi je to zadnji u životu. Tada ugledala rakiju od cveba i rekla teti, daj ja bi probala. Ona me pita: peticu ili sedmicu? Koja je razlika? Godine odležanosti. Opa, daj onda sedmicu. Kao da o najfinijem viskiju ili portu govorimo. E, to je već nešto drugo.



Inače, imaju i vrhunska grčka vina za degustaciju (ne besplatnu, nažalost) i muško i ja smo skoro plakali od ganuća i radosti kako je dobro bilo. Zanimljiv grčki proizvod je Mavrodaphne, fino slatko desertno crno vino. I Retsina, primitivno, ali pitko bijelo vino s borovom smolom, koje sam stigla kušati tek na degustaciji u djutiću na aerdromu, ali ne mogu reći da sam prepoznala aromu smole.
Sveprisutno pivo Mythos mi je vrlo bezveze, ali otkrila sam zato Verginu, koja je rjeđa, ali puno, puno bolja. Nešto kao Velebitsko kod nas.

Obavezan je posjet glavnoj tržnici. E, tu je malo splasnulo oduševljenje Dolcem, moram priznati. Zamislite zatvoreni dio Dolca krcat bezbrojnim štandovima mesara koji nude ama baš sve, jeftinije nego kod nas, možeš birati i capne ti sekirčetom što god hoćeš pred tobom. I svi su šoumeni i deru se i vrbuju kupce.





Svinjske capice:



Jezikovlje:



Na dupe sam pala vidjevši ribarnicu, 4 puta veću od dolačke. Izbor ogroman, friškoća neupitna, cijene niže. I opet se svi deru, ali to je muzika za uši radoznala gastroturista.


Uočiti cigeretu u zubima stričeka riboprodavača. Zabrane pušenja u javnim i radnim prostorima - slovo na papiru. Eto nam napokon nešto zajedničko.



Lignje orijašice, veličine moje natkoljenice, skupa sa stopalom:



Grdobinčad:



Svega:





Ne zaboravimo ni nedadmašne masline:



Usput, zloglasnih pasa lutalica u Ateni navodno ima 150.000 i uglavnom leže negdje, jadni. Ali su mirni, pitomi i kul. I nisu kost i koža. I svi su neki derivati vučjaka, retrivera, labradora, tako to, te veličine. Čini se da bande čivava i pudlica baš ne opastaju.



Smrt je prirodan kraj života, pa tako i ovog posta. Oni koji me poznaju znaju za moj fetiš fotosafarija po groblju u novim gradovima. Atensko nije loše, nudi neke nove, originalne koncepte grobova.

Grob-fotelja:



Grob-kiosk:



A vjerujem da bi ovo i kod nas bilo hit:



Odoh sanjati toplu grčku janjeću čorbu i divnih sunčanih prosinačkih 20 stupnjeva, zagrebačkom kišnom sivilu i dijeti u inat. Laku noć.

Post je objavljen 16.12.2008. u 22:42 sati.