Idem ja danas na posao i, kako do firme imam pola sata pješke ako idem po Savskom nasipu, krenula ja tim putem. Pada kiša, na nasipu nema ljudi osim, možda, pokojeg sretnika koji i na kiši mora prošetati psa - ali svejedno sam imala što vidjeti. Čovjek od kojih pedeset godina, sasvim normalno odjeven (dakle, ne neki beskućnik - barem sudeći po odjeći), čuči gole guzice nasred staze na nasipu i, da prostite, sere.
Nastojeći da ne počnem zaprepašteno zuriti, brzo sam protutnjala pored njega i poslala šokirani sms mužu, a šokirana sam još uvijek pa zato pišem i ovdje o tome. Ne mogu shvatiti što to može natjerati čovjeka da napravi tako nešto - NASRED staze, razumijete, da se barem spustio malo niz nasip, em ga ne bi bilo tako lako vidjeti, em... pa čak i ljudi koje viđam na nasipu sa psima im ne daju baš da seru nasred staze, potjeraju ih malo dalje, na travu barem... a dosta njih fura i vrećice i čisti za svojim psima. A ovaj ČOVJEK... ma strašno.
Znam, znam, odmah sam ja to sebi pokušala objasniti stručno, čovjek je vjerojatno bolestan, jer takvo ponašanje može (ali i ne mora) biti simptom nekih psihičkih poremećaja, ali svejedno...
Sad nasip gledam totalno drugim očima.
I još uvijek sam u šoku.
Post je objavljen 16.12.2008. u 11:06 sati.