Držim fige da vani nema kiše. Razvlačim zavjese. Osmjeh izviruje na mom licu. Kiše nema. Barem ovog trenutka. Ali oblačno je i moglo bi svakog trena početi padati. Bolje ne zazivati vraga. Brzo se oblačim, doručkujem i uskačem u taksi. Jurim na Viktorijine slapove.
Škotski istraživač Dr David Livingstone je 1855. godine bio prvi Europljanin koji je ugledao slapove. Saznao je za njih od domorodačkih plemena i došao do njih na kraju svog mukotrpnog istraživačkog putovanja po gornjem toku rijeke Zambezi. Zambezi je četvrta najduža rijeka u Africi. Njena ukupna dužina je 2574 km2. Izvire u Zambiji, potom teče kroz Angolu, formira zatim prirodnu granicu između Zambije, Namibije, Bocvane i Zimbabvea i na kraju prelazi u Mozambik gdje se ulijeva u Indijski ocean. Upravo na granici Zambije, Namibije, Bocvane i Zimbabvea gornji se Zambezi strmoglavo ruši niz liticu i potom se sva voda skuplja u donjem Zambeziju. To strmoglavo rušenje Zambezija Livingstone je nazvao Viktorijinim slapovima, u čast tadašnje britanske kraljice Viktorije. No, do danas se sačuvao i naziv lokalnog Kololo plemena – Mosi-Oa-Tunya, ili u prijevodu – Dim koji grmi.
Viktorijini slapovi danas su pod zaštitom UNESCO-a i zaista su nešto veličanstveno, spektakularno i zaista teško opisivo riječima! Ukupna dužina slapova je 1.7 kilometara, visina 108 metara, formirajući tako najdužu vodenu zavjesu na svijetu. Viktorijine slapove dijele najvećim dijelom Zambija i Zimbabve. Zapravo, u Zambiji se nalazi tek trećina Viktorijinih slapova, a ostatak je u Zimbabveu, dok Namibija i posebice Bocvana imaju tek dijelić rijeke Zambezi, ali ne i Viktorijinih slapova. Dodirna točka Bocvane i Zambije je svega 750 metara na rijeci Zambezi što čini ovu granicu najkraćom na svijetu.
Gdje god pogled seže, nalaze se slapovi. Ruše se niz liticu tako naglo da se vodena prašina diže ponovno natrag gore s druge strane kanjona. Snaga je toliko velika da, dok promatraš slapove, ima osjećaj kao da pada kiša. Ne iznenađuje me da je moguće iznajmiti kabanicu. Sada je mokro, a kako li je tek u siječnju i veljači u jeku najvećih kiša kada rijeka još više nabuja! Neka mi oprosti Niagara, neka mi oproste Plitvice i mnogi drugi, ali Viktorijini slapovi su nešto najljepše što je stvorila priroda. Zambija i Zimbabve zaštitili su i područje koje okružuje slapove pa se tako na zambijskoj strani nalazi nacionalni park Mosi-Oa-Tunya, a na zimbabveanskoj strani nacionalni park Victoria Falls. U Mosi-Oa-Tunya uređeno je nekoliko pješačkih staza, a moguće je čak otići i na safari budući da se u parku nalazi dvjestotinjak slonova, dosta žirafa, bizona, raznih antilopa te četiri nosoroga, jedini preživjeli u čitavoj Zambiji.
Ostavljam malo slapove iza sebe i odlučujem prošetati mostom Victoria Falls. Izgrađen je 1905. godine kako bi preko kanjona Zambezija povezao Zambiju i Zimbabve i dao je tada snažan poticaj turističkom razvoju ove regije. Zambijska pogranična kontrola je na jednoj strani mosta, a zimbabveanska na drugoj. Most je u ničijoj zemlji. Zaustavlja me Zimbabveanac:
“Big Man, nice souvenirs. Jeftino.”, pokazuje mi narukvice od bakra. Čak im ni na mostu ne možeš pobjeći.
“Hvala, ali ne zanima me.”, pokušavam ga se otarasiti.
“Not interested? Onda možda zimbabveanski dolari. Pogledaj ovu. 100 milijardi dolara! Toga nema drugdje. Samo u Zimbabveu. Nice souvenir.”, uporan je. Par koraka naprijed još mi ih nekoliko nudi milijarde i milijarde zimbabveanskih dolara kao suvenire. Žalosno je da ih trenutna situacija u Zimbabveu zabavlja i da mi je zanimljivo imati novčanice s bezbroj nula. Žalosno je da Zimbabveanci spavaju i dopuštaju Mugabeu da se igra njihovim životima.
“Ali nije tako loše kao što pišu novine. Novine su sve prenapuhale.”, mnogi mi Zimbabveanci govore. I ne samo danas, ovdje na granici, već sam se susreo s ovim frazama i ranije.
Ako nije tako loše, zašto su novčanice u milijardama, a nova nula se dodaje sa svakim tjednom?! Ako nije tako loše, zašto toliko kamiona s humanitarnom pomoći prelazi granicu iz Zambije u Zimbabve?! Čitava ih je kolona. Epidemija kolere u Zimbabveu ne jenjava. Procjenjuje se da je umrlo već preko 800 ljudi. Gledam Zimbabveance kako s punim vrećicama namirnica iz Shoprite supermarketa prelaze granicu iz Zambije natrag u Zimbabve. Ako nije tako loše, zašto Zimbabveanci kupuju hranu u Livingstoneu?! U Zimbabveu nema hrane, nema čiste vode, nema benzina... Ne znam da li oni zavaravaju svijet ili sebe. Žalosno. A često znam čuti da je Zimbabve bio jedna od najljepših zemalja Afrike prije nego li je Mugabe prolupao.
Šećem se Victoria Falls mostom. On se i danas turistički eksploatira, ali na nešto drugačiji način – na mostu se organizira bungee jumping. Promatram luđake kako se bacaju i vrište. Hvala, ali meni to ne treba. Oko Viktorijinih slapova ima i drugih aktivnosti poput leta lakom letjelicom ili helikopterom iznad slapova, kanuing na Zambeziju, penjanje po stijenama u kanjonu Zambezija i slično. Namjeravao sam preletjeti lakom letjelicom preko slapova, ali dok na mostu još uvijek promatram bacanje i drečanje, počinje pljusak. Moje istraživanje Viktorijinih slapova naglo se završava. Pljusak je sve jači. Trčim do prvog taksija da me odvede natrag u Livingstone. Mokar sam do kože. Ali unatoč kiši, Viktorijini slapovi su se pretvorili u vrhunac ovog putovanja. Zapravo, Zambija se pretvorila u vrhunac putovanja jer nakon fenomenalno provedenog vremena u nacionalnom parku Južna Luangwa, ni Viktorijini slapovi nisu razočarali. A kad se sjetim da sam skoro odustao od Zambije nakon što su mi zabranili ulazak u Zimbabve jer sam trebao obilaziti Zimbabve da bih došao do Zambije. No, trud se isplatio.
Spomenuo bih samo još riječi Dr Davida Livingstonea: “Najveličanstveniji prizor kojem sam svjedočio u Africi. Nitko ne može usporediti ljepotu ovog prizora s ičime u Engleskoj. Nikada ga dosada europske oči nisu gledale, ali tako lijep prizor mora da su promatrali anđeli u svom letu.”