Marketing
Pusti nek nas nosi rijeka...netko negdje na nas čeka
Iako sam obećala sama sebi da je sve loše iza mene i da prem tome nema više tužnih posteva.....morala san negdi izbacit sve iz sebe. Juče su konačno pukle dvi velike ljubavi... Samo tako se završilo ono što se godinama gradilo. Samo tako su u vodu pale sve one riječi, svi oni dodiri, svi poljupci, sve one želje i drhtaji...ostale su samo suze, uspomena, bol, sjeta, tuga.........i nekoliko slomljenih srdaca... Što će sada biti s našim životima? Kamo će nas odvesti sudbina? Na prvi pogled izgleda kao da smo se našli pred zidom, u slijepoj ulici, a natrag jednostavno ne možemo jer nam se na putu ispriječila slomljena grana stabla koje je godinama raslo. To stablo je izdržalo mnoga nevremena, mnoge oluje, i svakim novim danom njegovo korijenje je sve dublje uranjalo u zemlju, bivalo je sve čvršće. Ali jedna bura je skršila i posljednju nit koja je vezala stablo sa zemljom i jednostavno ga je oborila. Nitko i ništa neće više moći pomoći tom stablu da se uspravi, nema snage za to, popustilo je njegovo korijenje...nije moglo izdržat toliko breme... A mi smo ostali između zida i stabla. Stablo je iza nas, ne možemo dalje, ostaje samo uspomena i nitko ga neće maknuti, odnosno izbrisati uspomenu iz naših sjećanja. A sad....jedino ostaje nada da će netko ili nešto jednog dana uspjeti porušiti taj prividni zid što je trenutno pred nama, da će se izgraditi izlaz iz slijepe ulice. Sada nam preostaje živjeti za taj dan, pustiti se u ruke sudbini neka nas ona vodi putem koji nam je namijenila jedne noći, pod zvijezdama, kad su rođene ove duše....
Post je objavljen 15.12.2008. u 15:13 sati.