Evo, znam da je neobično za mene da napišem dva posta u jednom danu, ali nekako sam dobila inspiraciju.
Imam jedno pitanje za Vas: dali vjerujete u onu rečenicu, da sve najviše cijeniš, upravo kad to izgubiš.?
Eh, meni nije potrebno izgubiti zdravlje da bih shvatila kako je kad ga nemaš. Nije mi potrebno izgubiti društvo, da bih shvatila kako je biti bez njega. Ne moram izgubiti nešto, kako bih to znala cijeniti.
Možda me prije brinulo kakvu frizuru napraviti za ovaj dan, što obući za školsku predstavu, kako se izvući sa improvizacije s grupom ljudi koju ne volim baš...No od danas, to me ne brine. Bar ne u tolikoj mjeri kako me do prije 10-ak minuta. "Te" ljude nikad nije brinula pomisao, kako će nešto cijeniti kad nešto izgube. Oni to nikad nisu ni imali. Njih nije nikad brinulo koliko će cijeniti društvo ako ga izgube. Njih nitko nije ni prihvaćao u društvo.
Sad se sigurno pitate: Tko su Oni??
Oni su grupa djece i mladih s posebnim potrebama. Uključujući gluhu i slijepu djecu, te mladež.
Jedna djevojčica iz te grupice, tijekom cijelih 45 min me gledala, i na samome kraju dok smo pjevali, ona je i dalje gledala. U njenom pogledu sam vidjela riječi koje nemogu ni sama napisati, ali vjerujte dale su mi do znanja, da trebam cijeniti to što imam, i da uživam u tome što mogu. Gledala me svojim punim i velikim očima, koje nikad neće znati kako je gledati na drugu stranu života. Na onu stranu gdje možeš slobodno trčati livadom, šetati ulicom, čavrljati s prijateljicom,...
Zato, draga moja Malena, hvala Ti što si mi pokazala kako treba cijeniti ono što imaš, a ne čekati da to izgubiš.
Hvala ti Malena, ....I nadam se da ćeš s nekime provesti sretan i ugodan Božić, a u slučaju da se to ne ostvari, .....znaj da ćeš uvijek biti u mome srcu,....
Moja Malena....VOLIM TE!
P.S. Izvucite pouku iz ovog posta, jer je zbilja koristan. Ne čekajte da nešto izgubite, cijenite to prije nego što....nestane.
Puno Vas sve volim!
Post je objavljen 14.12.2008. u 20:27 sati.