Sjedim na livadi prepunoj šarenog cvijeća, zelenila, malih životinjica, skakavaca. Pogledam gore, nebo predivno, plavo sa bijelim oblacima.. Smišljam imena svakome oblačku, razmišljam o tome kako nastaju.. Pratim ih sve dokle je to moguće.. Uživam..
Tada prema meni ide neko sićušno svjetleće stvorenje, ni sama nisam znala što je to dok mi se nije predstavio. Bio je to Vilenjak Arty koji dolazi u naš svijet samo kako bi upozorio ljudski rod na nevolju. Mislila sam da sanjam odnosno da imam noćnu moru.... Nikad mi nije palo na pamet da bi baš mene Arty mogao posjetiti, baš mene.. Zašto baš mene? Što će se dogoditi? Ništa dobro pretpostavljam..
Čim sam saznala tko je on i zašto dolazi, raspoloženje mi se spustilo na minimum. Arty me došao obavijestit da me čeka dugo i teško razdoblje, razdoblje gdje ću se slomit, gdje ću doživjet psihički pad, i da ću se teško izvući. Kako sam na to reagirala? A šta mislite? Kako bi mogla na to reagirat?
Tužna do bola, zahvalila Arty-u što me upozorio, pozdravila ga i uputila se prema doma. Nije više bilo šarenog cvijeća ni zelenila, skakavaca a ni oblačka, nebo je poprimilo tamnu boju, nikako ugodnu…
Krenula sam prema doma, i tada ugledala njih..
Od tada je sve počelo i još uvijek traje...
Post je objavljen 14.12.2008. u 19:52 sati.