Nosač zvuka nije metafora, kako biste možda pomislili, ili uvriježeni slikovit izraz za kompaktni disk na kojemu su pohranjene šifre različitih melodija, mahom komercijalne glazbe. Ne. Nosač zvuka je nešto drugo. Spomenuta sintagma, naime, pripada teoriji spoznaje, i to, posve neočekivano, kao pojam s krajnje ogoljelom semantičko-ontološkom strukturom. Radi se o tome da spoznaja nije viđenje, nego slušna percepcija. Um registrira svijet kao tekst “pisan” valovima zvuka, a zvukovi su, prema učenome objašnjenju, titranje koje se prenosi kroz neko sredstvo (najčešće zrak). Zvukovi prenose misli, koje se pak prepoznaju kao riječ u prostoru. Jezik opisuje svijet: on ga stvara i održava. Tako se bilježi već od Evanđelja po Ivanu:
U početku bijaše Riječ
i Riječ bijaše u Boga
i Riječ bijaše Bog.
Ona bijaše u početku u Boga.
Sve postade po njoj
i bez nje ne postade ništa.
Svemu što postade
u njoj bijaše život
i život bijaše ljudima svjetlo;
i svjetlo u tami svijetli
i tama ga ne obuze.
Zvukovi pak, odnosno glasovi, odnosno treperenje, nosi određene boje. O tome je u svojoj čuvenoj pjesmi Samoglasnici govorio Arthur Rimbaud:
A crno, E bijelo, I rujno, O plavo,
U zeleno; tajna rođenja vam tu je.
Zato su pjesnici, da uštede vrijeme i papir, opisivali svijet kao stanovitu reviju boja. Primjerice, Federico García Lorca u pjesmi Romanca mjesečarka govori o fenomenu zelenog:
Zeleno, što volim zeleno.
Zelen vjetar. Zelen-grane.
Sergej Jesenjin u jednoj od svojih nenaslovljenih antologijskih pjesama također je očaran zelenim:
Zelena frizura,
djevičanske grudi,
zašto ti, tanka brezo,
pogled po jezeru bludi?
Charles-Marie Leconte de Lisle ima pjesmu Slonovi, u kojoj predočuje beskraj kao nešto crveno:
Crveni je pijesak ko ocean: plamsa
Nijem u svom koritu.
U poemi Dvanaestorica Aleksandra Bloka boje su znakovi za ekstremna stanja, za revoluciju:
Crna večer.
Bijeli snijeg.
Vjetar, vjetar
Čovjeka sa nogu siječe.
Mihail Jurjevič Ljermontov u pregnantnome Jedru upućuje na nešto drukčiji kontrast:
Bijeli se jedro osamljeno
Na tome moru plavetnom.
Boje, dakle, dočaravaju raznolikost postojeće stvarnosti, pa nije čudo što je njihov zvučni izdanak stvorio zemljopis: Bjelovar, Crveno more, Plavno, Žutu Lokvu, Zelenortske otoke, Azurnu obalu. Od boja su, na žalost, građene i bolesti: crveni vjetar i crni prišt, na primjer. Boje su, međutim, aktivno povezale ljude u razne organizacije, u Crveni križ i Crnu ruku. Iz kemije su pak izašle modra galica i crvena kreda. Filmska industrija dala je klasična djela poput Bijelog jorgovana i Plavog anđela. U prometu postoje žute linije i zelena svjetla. U kuhinji često pripremamo crni rižoto i kunića u ružičastom umaku. Za pranje rublja ponekad koristimo Plavi radion. U politici imamo posla sa crvenom gardom, zelenim stolom i bijelom zastavom. Iz biljnoga se svijeta izdvajaju zelena pupavka i crni tulipan. Psihologija poznaje tzv. žutu minutu. Ribarstvu je namijenjeno jeftinije gorivo, tzv. plavi diesel. Na Internetu nas čekaju Yellow Pages. Sport operira s bijelom točkom i crnim pojasom. Među životinjama ima crnih ovaca, zlatnih ribica i bjelouški. Od društvenih priznanja moguće je dobiti Plavu vrpcu Vjesnika.
Zvukovi su stvorili i vrijeme, na primjer, znamenite Šezdesete godine, jer su 60-ih godina prevladavali hitovi s bojama u naslovu:
Snoopy protiv Crvenog baruna (Royal Guardsmen)
Žuta podmornica (The Beatles)
Noći u bijelom satenu (Moody Blues)
Zelena trava moga doma (Tom Jones)
Crni anđeli (Fausto Leali)
Plavetnilo (Adriano Celentano)
Plave oči (Don Partridge)
Zrelo žuto (Donovan)
Zanimljivo je da su i najznačajniji pop-sastavi spomenutih šezdesetih imali ugrađenu boju u imenu: Bele vrane, Crveni koralji, Crno-bijeli i Zlatni akordi. Prema tome, sve što postoji – postoji uz pomoć riječi, uz pomoć boja i uz pomoć zvukova – od beskrajnoga Svemira koji drži crne rupe – do onoga čega nema – bijelih mrlja.
Iz ovog jednostavnog podsjetnika moguće je zaključiti samo jedno: riječi su nosači zvuka. Otuda korijen pojma nosač –nek/nok- zrači značenja dobivati i nesti. On kaže da se svijet može dobiti, dakle stvoriti, samo uz pomoć boja/zvukova.
Dakle, nosač zvuka nipošto nije fraza nego riječ u kojoj bijaše život. On je boja svih postojanja. Zvuk svega nosivoga. Sve.
Post je objavljen 14.12.2008. u 17:51 sati.