Voljela sam ga priglupo i puna nade.
Osjećala bih kad bih ga u oči gledala
kako mi se na licu tope crte, brazde.
Poželjela bih zbog njega napustiti
sve svoje probleme i muke i mane.
Bila sam uvjerena da je srodna duša
i da nas veže ista tiha čežnja u te dane.
Na zemlju me zatim spustio više puta,
grubo, naglo, možda i bez zle namjere,
ohladio se, spetljao s tamo nekom drugom,
zaboravio me, preskočio prijateljstvo, bijah ljuta.
I dalje je prema svakoj šarmantan bio,
prema svakoj pa tako i prema meni,
osobito kad bi nešto trebao.
Pola godine u meni tiha čežnja.
Pola godine mog tihog razočaranja.
Pola godine indiferentna sam bila.
No što se dogodilo i je li sve bila varka?
Vjerojatno je moja glava skrivila
tu priglupu našu fatamorganu?
Tu glupu, varavu nadu i suvišnu ranu?
Danas znam što o meni misli,
što je vjerojatno i onda mislio,
i nije nimalo lijepo, čak sram me reći.
No nije ta farsa više od važnosti,
moj život je od toga odjednom veći.
I zato vam predajem sve ove rane
neka sad ostanu ovdje, zauvijek zaboravljene.
Post je objavljen 14.12.2008. u 16:03 sati.