Negdje u prikrajcima, pomalo zaboravljena
već prašinom svakodnevnice prekrivena
budi se tiha pjesnička sjeta
Tako mekana i topla kao dodir majke
uz zimsku uspavanku dodan
kao blagoslov za lijep san
Divlje su bujice posustale pred mekoćom nježnog dodira
zasjele u hladovinu bujne hrastove krošnje
Umorili se olujni vjetrovi od brzine
Nebo je isplakalo neke tuge
pa se bonaca na žalu
zagledano u vlastiti zvjezdani odraz
Post je objavljen 14.12.2008. u 14:53 sati.