Amy Tan često dolazi u Kinu u posjet obitelji; Dimen će biti dio radnje njezina sljedećeg romana. Omiljeni novinarski zadaci Lynn Johnson su reportaže o životima običnih ljudi.
Sunce je već zapadalo a zrak još bio vruć kad sam stigla pred svečane dveri na ulazu u selo. S vrha neasfaltirane ceste pogledom obuhvatih dolinu usred žetve: pačetvorine pastelnozelenih polja zlatnog sfumata razlomljene tamnim valovima nagore zavrnutih krovova. Na planinskim obroncima rižina su polja bila poslagana poput mahovinom obraslih palačinki.
Iznebuha mi pritrče dvije 10-godišnje djevojčice, uhvate me pod ruku i zapjevaju mi dobrodošlicu staccatom dok su me vodile niz kamenom popločanu stazu kroz labirint drvenih dvokatnica. Bakice glava umotanih u nešto nalik turbanima gledale su nas sa svojih trijemova. Tri suhonjava muškarca glava pokrivenih trorogim kapama a la Mao pogledaju nas kroz dim svojih lula. Za nama je hodao čopor djece. Djevojčice me odvedu pokraj žitnica-sošnica koje su stajale na kolju iznad svinjaca i njihovih gojaznih stanara i bara s patkama. Ispod nekoliko sošnica spazim tri-četiri drvena sanduka sličnih vitrinama prevrnutima na bok. No bio je to „prijevoz“ za podzemni svijet: mrtvački sanduci izrađeni po narudžbi a izdjeljani iz stabala posađenih prigodom rođenja njihovih budućih vlasnika. Stigla sam u Dimen, zavičaj pet klanova i 528 domaćinstava etničke manjine Dong, enklave koja se ugnijezdila u bujnim raslinjem obraslim planinama Guizhoua. Ta je pokrajina siromašna i zabitna. Dokaz potonjeg ugraviran mi je u leđa za osmosatne vožnje autobusom po zavojitoj cesti, mjestimice urušenoj zbog blatnih lavina. Najprije je ovaj kraj prije dvije godine pogodila jaka suša, a potom su zaredale blatne bujice. Ove su godine dugi dani žetve sparni. Jedna moja ovdašnja nova prijateljica citirala je staru izreku: „Ni tri metra ravnice, ni tri dana bez kiše, ni kuće s tri srebrnjaka.“ Ta je izreka jamačno često bila na ustima Maovih sljedbenika kad ih je Dugi marš 1935. odveo sve do nepristupačnih padina i gnjecavih planinskih polja Guizhoua. Mene je, pak, u Dimen privukla - glazba. Narod Dong ne poznaje pismo pa se njihov jezik - Kam – održava isključivo usmenom tradicijom. Njihove su pjesme pismohrana njihovih tradicija i mitske povijesti stare tisuću godina - barem se tako tvrdi u tim pjesmama. Prije puta čula sam da u svakom selu naroda Dong možete bilo koga zamoliti da vam otpjeva pjesmu i da će oni spremno udovoljiti toj molbi. Za svog boravka među njima naslušat ću se pjesama: pjesma dobrodošlice o otporu osvajačima, napjevi o starenju, te ovdašnjim ljudima najdraže pjesme, one o nevjernim voljenim osobama. A u izvedbi jedne starice čula sam i hit kineske komunističke partije iz 50-ih godina 20. stoljeća „Istok je crven“.
Na drugom kraju sela stigosmo do natkrivenog mosta, izvanredno kićenog za seoce u kojem žive uzgajivači riže čiji godišnji prihod iznosi nepunih 600 kuna. Most bješe impresivan poput zmaja, ljuskavog krova umjesto tijela i kupola umjesto glave i hrptenjače. Zagledah se u nj zatravljena poput djeteta koje je upravo vidjelo kako je neki lik iz bajke oživio. Most je zapravo bio jedan od pet koji su povezivali pet klanovskih zaselaka koja sačinjavaju selo Dimen. Zbog ljepote ih nazivaju cvjetnim mostovima a zbog praktičnosti vjetrokišnim mostovima, jer osiguravaju sklonište od nevremena. Duž obje strane mosta nižu se klupe pa su i idealno mjesto odmora za stare suborce, igralište za djecu i radni prostor za tesare kad se nad selo nadviju tmasti oblaci. Tijekom svoja tri boravka u Dimenu - dvaput u jesen i jednom u proljeće – nebrojeno sam puta prešla preko tih mostova upijajući pritom boje i nijanse svakodnevice: seljaci odlaze na svoja polja, djeca u školu, starice silaze s planine na leđima prteći vreće drva za potpalu. U glavnom mjesnom okupljalištu tzv. „Tornju bubnja“, prozračnom paviljonu na pet etaža, jedanaest seoskih starješina zasjeda kad valja objaviti kakve dobre vijesti ili riješiti razmirice. U velikom dvorištu svake se jeseni rasprostre riža da se suši, kolju se svinje za gozbe, a muškarci u tople večeri kartaju. Izrovane ceste pljusak brzo pretvori u kaljužu. Jednog je popodneva neka obitelj gurala teška kola niz tu cestu i gotovo izvrnula svoj skupi tovar piva. Očekivao se dolazak petsto gostiju, među njima i nekih iz udaljenih pokrajina, na Da San Zhao (proslavu djetetova rođenja koja košta više od vjenčanja), za djevojčicu staru tek 20 dana. „Dođite i vi“, rekoše. Ljudi su me često s vrata pozivali na večeru, zajutrak ili objed tako da sam puno puta prešla preko cvjetnih mostova radi jela. Katkad bih zastala nasred mosta, okrenula se prema rijeci i planini iz koje izvire. Uvijek bih ugledala ljude na terasastim rižinim poljima: žanju, sade, oru ili okapaju povrće između žetve riže i sjetve nove. Žetva je počela isušivanjem rižinih polja bušenjem rupa u zemljanim zidićima kojima su odijeljena. Voda je šikljala i uskoro se nebrojeno utovljenih riba praćakalo na blatnom dnu. Ranije, u proljeće, seljaci su zajedno sa sadnicama riže na polja „posijali“ mlađ šarana. Ribe su rasle usporedo s rižom, čisteći svoj vodeni dom od korova, algi, malih puževa i larvi komaraca. Potopljena debla bila su umrljana žutom bojom ikre šarana. Ljeti bi se šarani tovili narcisoidnim noćnim leptirima koji bi podlegli želji za blaženstvom parenja s vlastitim odrazom - i utopili se...
Post je objavljen 14.12.2008. u 11:16 sati.