Putovanje od Moskve do Pekinga kopnom, transkontinentalnom ruskom željeznicom kroz sjevernu Aziju, epskih je razmjera i jednako takve raznolikosti.
Maršrutka kojom sam prešao granicu Rusije i Mongolije iskrcala me u Suhan Batoru, pograničnom mongolskom gradiću. Takav prelazak granice obično preporučuju onima koji putuju vlakom a žele izbjeći zastoj na željezničkom prijelazu dug i do pola dana. Kontrole su beskrajno duge i uglavnom uperene protiv sitnih švercera koji krijumčare robu u kupeima. Vozač maršrutke (kombija-taksija) bio je i sam poduzetan, pa je u svoje vozilo ugradio skrivene pretince koje je prije napuštanja Rusije napunio pivom. Srećom, ruske graničare u Kjahti mnogo je više zanimala moja putovnica i snimateljska oprema nego maleni nasmiješeni Mongol i deseci loše skrivenih pivskih boca naguranih posvuda po unutrašnjosti automobila. Kontrola je trajala tridesetak minuta, morao sam iznijeti /maršrutu/ (itinerar) svojega proteklog boravka u Rusiji, a nekoliko službenika za to vrijeme je skeniralo i provjeravalo moju putovnicu i vizu.
Nakon dolaska u Suhan Bator konačno sam mogao nastaviti svoje putovanje transsibirskom željeznicom, putovanje koje je započelo prije tri tjedna u Moskvi. (O prvom dijelu putovanja čitajte u srpanjskom broju National Geographica Hrvatska.)
Mongolski vlak koji sam uhvatio u Suhan Batoru stigao je u Ulan Bator u sitnim jutarnjim satima. Prohladni noćni zrak bio je u kontrastu s ljetnom odjećom taksista koji su dočekivali putnike. Većina je bila u pidžamama, što je čini se bio najnoviji modni hit u Ulan Batoru. Šamanski obred kojem sam prisustvovao u Rusiji odgodio je planirani dolazak u Mongoliju, pa nisam uspio rezervirati smještaj. No većina onoga što sam znao o Mongoliji upućivala je na sigurnu i opuštenu zemlju, tako da nisam vidio ništa loše u tome da jutro dočekam obilazeći grad. Moj vozač baš se i nije slagao sa mnom. Štoviše, inzistirao je na tome da mi pronađe sobu.
Slegnuo sam ramenima i prepustio se nevjerojatnom elanu tog čovjeka. U mislima sam njegovo navaljivanje pripisao koječemu, od dogovora s vlasnicima svratišta pa do dodatne zarade za vožnju uzduž i poprijeko Ulan Batora koja je uskoro uslijedila. Ni u jednom trenutku nisam pomislio da su noćne ulice mongolske prijestolnice zaista opasne. Zajedno smo obilazili hostele i svratišta, lupali na vrata, telefonirali... Pri tom sam, prvi put na čitavom putu, osjećao poglede na svojoj koži. Proučavali su nas, odmjeravali... Dok sam čekao da vozač obavi jedan u nizu poziva, svjedočio sam kako su dvojica policajaca šakama i palicama premlatili grupu mongolske djece pred jednim hotelom. Ulan Bator definitivno nije bio miran i siguran grad o kojem sam čitao prije polaska na put. Pred zoru smo konačno pronašli slobodan krevet u jednom svratištu. Vozač je iskreno odahnuo, iskrcao mi opremu i potom se pozdravio sa mnom kao prijatelj. Srušio sam se na krevet i uskoro zaspao.
Sljedeće jutro upoznao sam Lai Hoka, singapurskog Kineza koji je svake godine dolazio u Ulan Bator volontirati u sirotištu. Podijelio sam s njim neobičnu sinoćnju potragu.
“Da, Ulan Bator se mnogo promijenio u posljednje dvije godine”, odgovorio je mirnim glasom. “Ja to dobro znam jer sam svjedočio promjeni. Kriminal je u strahovitom porastu, mnogo je beskućnika, alkoholičara... Svaki dan nekoga napadnu, ljudi nestaju s ulica, mlade djevojke osobito. Glavni problem leži u reformama koje vlada provodi nastojeći iskorijeniti nomadski način života i unaprijediti gospodarstvo. Mnoge ljude trajno naseljava u gradove, mnogi se od njih ne snađu i propadnu, a ovo je rezultat.”
Dnevno svjetlo donijelo je nešto drukčiju sliku, no okus džungle na asfaltu nije se dao lako isprati. Taj grad svojom veličinom i atmosferom zapravo je kontrapunkt ostatku zemlje.
Mongolija je najslabije naseljena država na svijetu. Na golemoj površini od milijun i pol četvornih kilometara živi manje od tri milijuna ljudi, od kojih milijun u glavnom gradu. Još je u 19. stoljeću, u doba kad je Mongolijom vladala Kina, Ulan Bator bio samo veliko trgovište. Nakon revolucije i oslobođenja 1921., u kojem su Mongolima znatno pomogle boljševičke snage iz Sibira, započeo je nagao razvoj grada. Ulan Bator izgrađen je po sovjetskom modelu; za razliku od većine zemlje, urbaniziran je i spojen prugom i cestom s Rusijom na sjeveru. Od nastanka Mongolije razvijao se mnogo brže od ostatka zemlje. Izgradnja se i danas ubrzano nastavlja, a cijene nekretnina znatno su porasle posljednjih godina.
Negativne posljedice reformi zrcale se u nekolicini urbanih mitova vezanih uz Ulan Bator, nastalih posljednjih godina. Primjerice, govori se da u gradskoj kanalizaciji postoje čitava naselja beskućnika; zatim se spominje siročad koja radi za kriminalne skupine i makroe, kao i kineski trgovci organima – oni otimaju tu siročad i ostale beskućnike, ubijaju ih i njihove organe prodaju na unosnim tržištima Zapada.
Lai Hok mrzovoljno je slegnuo ramenima kad sam mu spomenuo te priče, no nije porekao nijednu. Samo je potvrdio vrlo loše uvjete u kojima žive mnoga djeca beskućnici, koja se potucaju po ulicama i zaista vrlo često završe u rukama kriminalaca. Policija se protiv toga bori tako što djecu masovno kupi s ulice i drži u prihvatilištima nalik zatvorima. Time ih nastoje spasiti od makroa, no perspektiva odrastanja u tim “zatvorskim” sirotištima također nije blistava...
Post je objavljen 14.12.2008. u 11:13 sati.