Stevan Tontić PJESNIK U EGZILU ILI KAKO PLIVATI U STRANOM JEZIČKOM MORU
Uz temu “Dva svijeta u meni – mišljenje i pisanje na različitim jezicima”
Već tri i po godine živim u Njemačkoj, u kojoj sam morao da potražim spasa poslije izlaska iz opsađenog Sarajeva. Pri tom sam još imao i osjećanje izvjesnog stida, poznato, vjerujem, i drugima, što sam nekom milošću ostao živ i najzad, zar ne, umakao apokaliptičnoj zvijeri koja vreba na svakom uglu, u svako doba dana i noći. Još jače je, međutim, bilo osjećanje potpune proizvoljnosti i besmislenosti te sveprisutne smrti, lišene svake “aure” ili “iskupljujućeg” smisla, nesnosno osjećanje apsurdnosti rata između istojezičnih i, uprkos svim značajnim razlikama i neprijateljski indukovanoj mržnji, ipak toliko srodnih, bliskih naroda. Osjećanje da su nas sav svijet i sam Bog ostavili i ćutke prepustili uništenju i međusobnom istrebljenju, da smo beznadežno izručeni nezasluženom paklu i nepojamno surovom, masovnom ubistvu. U svakoj pogibiji, svakom mučenju ili progonu nedužnoga rušilo se i samo nebo, – s tim apokaliptičnim osjećanjem “Weltunterganga”, porušen u sebi i poražen, želio sam da pobjegnem što dalje od mjesta permanentnog zločina, gotovo i od samih ljudi. S onako razobručenim potencijalom zla u sebi, čovjek me je prenerazio i odveć užasnuo: bilo je trenutaka kada bih poželio da se, čudom “metamorfoze”, isključim iz zastrašujuće vrste homo sapiensa i pridružim bezazlenom, nijemom carstvu biljaka ili minerala. U takvom raspoloženju stigao sam u Berlin, u ranu zoru 2. maja 1993. Stigoh bez igdje ičega – prethodnog, prazničnog dana, u samo podne, profesionalni lopovi Budapest-keleti stanice munjevito su me, izgubljenog i duhom odsutnog, “oslobodili” kofera, u kojem se nalazilo sve moje imanje; par rukopisa i knjiga, s nešto garderobe. Vidjevši me na vratima bez ikakva prtljaga, moj berlinski prijatelj pokušao je da bude duhovit: “Hŕ, ti kao iz teatra!” “Upravo”, uzvratih, “dolazim iz najstrašnijeg teatra smrti na svijetu”. (Moj prijatelj je pisac, i to upravo dvojezičan, hrvatski i njemački, i kod njega je moja srpska književna malenkost, o koju niko nije imao razloga da se otima, mogla da provede prve izbjegličke dane u Berlinu. Kod njega i njegove nove supruge, mlade i inteligentne Turkinje, uz dvogodišnjeg sinčića i jednu bebu).
Da pođem za Njemačku, a ne negdje drugdje – u tom času bio sam spreman i na Centralnoafričku Republiku, “što dalje, to bolje” – odlučilo je to što se služim njemačkim jezikom. Književnost i filozofija na tom jeziku snažno su uticale na mene još od studentskih dana. Moja, šezdesetosmaška generacija posebno je bila pod uplivom Frankfurtske škole; ti mislioci privukli su nas utopijsko-subverzivnom energijom kritičkog mišljenja, – danas već polje dalekih predratnih, “predistorijskih” uspomena...
Moj njemački, međutim, ni izdaleka nije takav da bih na njemu mogao i da pišem – osim pisama novostečenim prijateljima, izvjesnim institucijama i državnim službama (neumoljiva Ausländerbehörde!). A i pisma radije primam nego što ih pišem, u svakodnevnom očekivanju nekakve čarobne, nadasve važne vijesti. Moje literarno stvaralaštvo nastaje, dakle, na tzv. maternjem jeziku – “deutschsprachiger Raum” prima me i objavljuje isključivo posredstvom prevoda. (Kompleks problema prevođenja velik je i prilično poznat. Pošto je poezija u središtu mog bavljenja pisanjem, povremeno i u vezanom stihu, možemo da pretpostavimo naročitu vrstu teškoća u njenom “transponovanju” u drugi, tuđi jezik i prostor kulturnih znakova i simbola.)
Ipak, uronjen sam do guše u to drugo i novo jezičko more u kojem valja plivati, pošto me more u kojem sam plivao na prirodan i samorazumljiv način (praćakajući se na površini, ali i roneći za koralima i biserima s dna) bacilo daleko od svojih bijesno zapjenjenih i okrvavljenih žala. Tako i mene nova životna i jezička sredina bitno preokupira i određuje, počev od svakodnevne konverzacije do pretežnog dijela mojih lektira. Novom jeziku otvaram se koliko god je moguće, želeći da ga bolje i govorim i pišem, ako već nemam šanse da na njemu pjevam. Povremeno se laćam i da prevedem/prepjevam ovog ili onog pjesnika, u najmanju ruku zanimljivog i za srpskog, možda bošnjačkog pa i nekog “zalutalog” hrvatskog čitaoca. Smatram da prevoda uvijek nedostaje, svakom jeziku i svakoj kulturi. Što se mene tiče, sa zadovoljstvom se bavim takvim posredovanjem s njemačkog na srpski ili srpsko-hrvatski, jezik koji je zapao u krizu sopstvenog imenovanja i samoodređenja.
Da: i jezik, taj “naš jezik”, izložen je sudbini stradalnika u ovom jugoslavenskom, tek okončanom ratu. Jezik silno zloupotrijebljen i “patriotski angažovan” kao propagandno i ratno oružje i kao objekt ili čak strateški cilj nacionalističkih manipulacija. U lingvističkom smislu, to je jedan jezik ili jezički “sistem” s takozvanim “varijantama” (ili “podsistemima”) koje ranije nisu sprečavale stanovnike Srbije, Hrvatske, Bosne i Crne Gore da se manje-više normalno sporazumijevaju, samo ako to žele. S državnim osamostaljivanjem bivših jugoslavenskih republika pocijepan je i taj zajednički jezik, forsiranim gubljenjem želje za razgovorom i kompromisom i prelaskom na “efikasnija”, posljednja sredstva, sada već međusobnog obračuna oružanim putem. I jezik i teritorije postali su uglavnom “čisti” od prisustva drugog i “bratskih tuđica”, čime je dovršeno krvavo legitimisanje vladajućih nacionalno-političkih i kulturnih novokomponovanih “elita” u okriljima svojih ekonomski, demografski, moralno i u svakom pogledu unesrećenih i unazađenih naroda, ali najzad oslobođenih “nesnosnog” zajedništva i ideološki zaista već represivnog “bratstva i jedinstva”, nastanjenih pod zaseban, makar i izbušen krov nacionalnog, državotvornog samoopredjeljenja. Tako je, uostalom, htio i sam Zapad, kao nosilac i tumač “volje” svjetskoistorijskog zbivanja, bezuslovnim prihvatanjem svetog “prava naroda na samoopredjeljenje”. (To pravo, naravno, priznaje se i realizuje selektivno, zavisno od strateških interesa – dakle: ne Kurdima, ne Baskima, ne sjevernim Ircima etc.)
Jezik na kojem misli i piše, sanja i pjeva, predstavlja za pjesnika, dabome, ne tek “sredstvo komunikacije” već nešto neuporedivo više i značajnije. Najkonkretniju i istovremeno najsimboličniju, iskustvom cjelokupne ljudske istorije prožetu i “opterećenu” stvarnost. Jedino jezik sve zna i sve za nas pamti, u slojevima tradicija (ili “palimpsestima”, o kojima je pisao Danilo Kiš) kao na stranicama neke sveobuhvatne, apsolutne Knjige, bez koje ne može biti nijednog novog, ma koliko “avangardnog” pjesničkog rukopisa. Nikakvog “dešifrovanja” metafora i simbola, informacija i “poruka” koje primamo i emitujemo svaki dan, u prostoru i vremenu našeg ograničenog, pa i na egzil osuđenog života. Izgnaniku je jezik domovina (Brodski), najbogatiji trezor pojmova i slika, zvuka i smisla, bunar nad kojim se stalno nadnosi kako bi otkrio i svoj, čas potonuli i zamućeni, čas jasni lik među likovima mnogih prethodnika. U protivnom, jezik poezije ostao bi lišen svog dubljeg, mitopejskog pozvanja, siromašan i apstraktan, neka vrsta esperanta bez imalo magije. A ta magija može doći samo iz onog jezičkog izvora čiji nepresušni šum ili bruj čujemo u sebi samima.
Preostaje nam da se ipak divimo (nekim možda potajno i zavidimo) pjesnicima koji su osvojili i nove, još moćnije, drugojezične izvore, stojeći s njima u najintimnijem tvoračkom odnosu. Osjećajući se time kao “kod kuće” u dva ili tri jezička mora ili kulturno-civilizacijska kruga. Ti pisci su dokaz da je “prekodiranje”, ili paralelno kodiranje jezičke matrice moguće, – da navedem samo (ostavljajući Konrada i Nabokova na miru) izvanredan primjer mog sunarodnika, američkog pjesnika Čarlsa Simića, koji je počeo da uči engleski negdje sa šesnaest godina. Svi ovi pisci predstavljaju i potvrdu onoga u što ponekad “esencijalistički” vjerujemo: da smo u našem genetskom jezičkom kodu, u samoj “pratvari” ljudskog bića ipak nekakvo “supstancijalno jedinstvo”, koje se samo “objavljuje” na par hiljada “idioma”, u basnoslovno razuđenoj fenomenologiji jezičkog manifestovanja” “vječno iste” antropološke suštine.
Istina, dvojezični ili pisci “zamijenjenog” jezika ipak su dosta rijetke ptice u odnosu na jedno- ili prvojezičnike. Ali se na sve strane čuje jadikovka liričara i pripovjedača iz tzv. malih jezika i “perifernih”, jedva primijećenih kultura, koji smatraju da bi ih zadesila bolja sudbina kad bi imali sreću da pišu na jednom od “svjetskih jezika”, osobito na planetarno dominantnom jeziku Viljema Šekspira. Pa ako se “veliki” jezik ipak pokaže kao “neuspješan” u surovom maratonu na jezičkom okeanu, ne poriče se pravo novog pokušaja i, u principu, većih šansi.
Jedan od problema s kojim sam lično suočen – pored sve egzistencijalne neizvjesnosti i lišenosti, uključujući i samu predstavu izvjesne “budućnosti” – jeste nemanje knjiga na mom jeziku, ni onih najpoželjnijih, najvažnijih. Nedostaju obnovljene i nove lektire i sva “referentna mjesta”, sama mogućnost “estetskog zadovoljstva” u najljepšim, najpodsticajnijim djelima jezika u kojem se i sami umjetnički ogledate. Ne možete da provjerite ili dokumentujete izvjesnu misao, citirate i tako pojačate svoju argumentaciju itd, itd. Već i taj “detalj” ukazuje na nezavidnu situaciju stranih, izvorno-jezičkih autora, u ovom slučaju egzilanata i azilanata iz južnoslovenskih zemalja, koji su i jezički hendikepirani, i to u oba pravca: vrlo reduciranim ili nepoželjnim i onemogućenim prisustvom u autentičnom jezičkom prostoru i, s druge strane, u svakom pogledu otežanim “plivanjem u stranom jezičkom moru”. U kojem su najčešće “trpljeni” ili za izvjesno vrijeme tolerisani gosti, bez izgleda na pravo građanstva.
Pjesniku je, međutim, – mora li radikalno i zauvijek da bira – jezik važniji i od samog prava građanstva, čak i tog “prokletog” svijeta, u kojem se ionako obreo bez svoga znanja i volje. Jer i njegov život i taj svijet predstavljaju, u krajnjoj liniji, “materijal” za njegove imaginarne “kule” i zagonetne građevine od riječi, njegove – promašene, nedomašene i kojiput genijalne – jezikotvorne vizije i “zaumne” konstrukcije, žuđena “remek-djela”, u očajnoj nadi umjetničke transcendencije u “carstvo ljepote”, u apsurdnoj vjeri u kakav-takav “dašak besmrtnosti”.
Jezik u kojem misli i pjeva jeste njegova simbolička i metafizička “Arhimedova poluga”. Druge jezičke poluge kojima se služi imaju više pomoćni karakter, komplementaran smislu glavne, “proizvodne” poluge. Tu komplementarnost ja osjećam u “mom” njemačkom jeziku. Tom jeziku zahvalan sam, ne tek od juče, za mnoge važne, saznajno bitno obogaćujuće, susrete i poznanstva, za mnoge prisne duhovne dodire, bez kojih bi i jezik kojim dišem i pišem bio, sigurno je, nešto drugačije “naštimovan”. Jezik kao centralni organ, kao nezamjenjivi instrument.
Pjesnik i njegov jezik jedan su drugome i svirač i instrument, u tajanstvenoj simbiozi koja već oduvijek protestuje protiv nasilne smrti i obesmišljenog opstanka, slaveći svaki, i najneznatniji dar života, svaki znak svjetlosti i ljubavi u sveobuhvatnom mraku “ravnodušnog” kosmičkog talasanja energije i materije.*
Jugoslavenski prijatelj kod koga trenutno stanujem – moja već petnaesta adresa u Njemačkoj – reče mi nekidan: “Da nam je neko onda kazao da ćemo se 2001. sresti u Berlinu kao egzilanti, sigurno bismo ga proglasili ludim.” “Nego šta!”, odvratih. A još veći fantasta od ludaka bio bi, pomislih, onaj koji bi prorekao da ću jednog dana dobiti nagradu nekog stranog grada, i to još grada Heidelberga. “Alles unglaublich und unmöglich!”, ote nam se obojici na njemačkom.
S prijateljem kod kojeg držim svoje pokretljive kofere – on je dobio azil i posao u Njemačkoj – zbližio sam se u vojsci 1974. godine. Bili smo u istoj jedinici veze tada još uvijek ponosne JNA. Slava te armije počivala je u vremenu njenog nastanka, u borbi protiv fašističkih okupatora, te u harizmatičnoj figuri njenog vrhovnog komandanta Josipa Broza Tita. A tek nakon Titove smrti (1980), koju je oplakala cijela nacija, našoj i mlađim generacijama bilo je moguće da otkriju i crte diktatora u liku voljenog, velikog vođe. U javnost su prodrle i istine o njegovim koncentracionim logorima za neistomišljenike: jadranski Goli otok postaće simbol prikrivenog jugoslavenskog Gulaga s kraja četrdesetih i pedesetih godina. A u jugoslavenskim ratovima devedesetih neslavno će, sa zajedničkom državom, krahirati i armija u kojoj smo prijatelj i ja služili, služili bez ikakvog talenta za vojne, manje-više ubilačke vještine. (Uzgred, prijatelj se zove Ratimir, što na njemačkom znači Friedenskämpfer.) Dešavalo se da smo tokom višednevnih vježbi na terenu po cijelu noć provodili izvan vojničkog, bodljikavom žicom omeđenog logora, raspravljajući pod zvjezdanim nebom o Platonu i Kantu, Markuseu i Heideggeru, Sartreu i Camusu (obojica sa svježim diplomama završenih studija filozofije). Vraćajući se u logor tek za rano jutarnje postrojavanje, bili smo izloženi sumnjičavim i pomalo zavidnim pogledima četnih drugova. Za neke od njih naša sloboda bila je krajnje neobična i drska pa i kažnjiva, poput tajno upražnjavane slobode vojnika homoseksualaca, u najmanju ruku slobode svojeglavih filozofa i poeta, koji obavezno krše pravila službe.
Kada se početkom devedesetih naša zajednička, dotle ponosna domovina stala – voljom naciokratskih elita i njihovih spoljnih i unutrašnjih pomagača – raspadati na male, nacionalno definisane i zaraćene države i poludržave, moj prijatelj morao je da bježi od razbješnjelih nacionalšovinista, dok sam ja – naivno vjerujući u minimum političkog razuma i sposobnost za kompromisna rješenja – jedva izvukao živu glavu iz sarajevskog pakla (s nerazumnim zakašnjenjem od godinu dana). “Unglaublich und unmöglich!” – takav za mene bješe i rat u Jugoslaviji, čak i mjesecima nakon što je počeo da bjesni. “Unglaublich und unmöglich” vjerovatno i stoga što je to za mene bio bratoubilački rat – onaj ko je, uprkos svemu, vjerovao u istorijsko zajedništvo pa i bratstvo jugoslavenskih naroda odbijao je mogućnost apsurdnog međusobnog rata i takvog moralnog sunovrata. Rat je, međutim, učinio apsurdnim sva naša naivna, bolja očekivanja, prevazilazeći u zlu i najcrnja proroštva.
Od časa izlaska iz zatvorenog prostora smrtonosnih prijetnji i najdubljih poniženja, uzimam svoj život kao dar Slučaja ili najočitiji znak neobjašnjive Milosti. Ako je u tome i neko zrnce moje lične zasluge, ja je, prije svega, vidim u nepokolebljivoj vjernosti samome pjesničkom jeziku. Taj jezik je u svojim najjačim, nepotkupljivim trenucima gledanja istini u oči (ili u kiklopsko oko ratne nemani) bio i hrabriji i mudriji od samog pjesnika, pjesnika kao privatne i građanske osobe. U časovima najvećih iskušenja, sumnji u sebe i u druge, s poražavajućim saznanjima o zvijeri što se krije pod imenom “čovjek”, čak i tada sam osjećao neuništivu volju i sposobnost jezika za ono što je velika hajdelberška pjesnikinja označila izrazom “unerschrockene Zeugenschaft”. I kao što je ona u godinama egzila prepoznala u jeziku “das Unverlierbare, nachdem alles andere sich als verlierbar evwiesen hatte”, tako bih i ja smio da joj se pridružim u tom vrednovanju jezika kao organa naše neotuđive slobode i našeg ljudskog dostojanstva. To je ono što slobodnom duhu čovjeka i njegova jezika ne može oduzeti nikakva, ni demonijom uništenja obuzeta sila. Otuda je svaki pjesnik zahvalan samome svome jeziku, kojim se ne samo komunikativno služi, već se u njemu ostvaruje na najpotpuniji, najistinskiji način. Pjesnik je zahvalan i svima onima – u egzilu još i više nego u svojoj zemlji – koji u njegovom jezičkom djelu otkriju ponešto i za sebe, primajući ga time u sopstvenu duhovnu zajednicu, u kojoj je od tog časa manje stranac nego što bi inače bio.
S ovog mjesta želim da Vama, poštovana gradonačelnice gospođo Weber, Vama, uvažena gospođo Domin, kao i svim prisutnim prijateljima poezije, izrazim svoju najdublju zahvalnost na velikom priznanju kojim me je počastio vaš grad. Zahvaljujem se i članovima Žirija na njihovoj hrabroj odluci: ta hrabrost je uvećana činjenicom što je nagrađen autor iz jednog tzv. malog, uz to srpskog jezika, čiji su se govornici u posljednjih desetak godina morali više da stide (često i sklanjaju od prezrivih pogleda) nego što su imali razloga za ponosno pripadništvo. Ipak, ono što su rđavi i sumanuti političari i njihova literarna služinčad učinili od jezika na kojem i ja pišem, nikada neće prekriti mrakom i zaboravom velika pjesnička djela srpskoga jezika. I na ta djela emancipatorskog i transcendentnog duhovnog naboja – počev od sv. Save pa do Andrića i Crnjanskog, Pope i Kiša – mislio je svaki srpski pjesnik koji se posljednjih godina morao da skloni od pomame boga Marsa i njegovih obožavalaca. (Dakako, ne stanuju samo na Balkanu.) Njemačkoj publici ne treba tumačiti šta to sve znači: veliki njemački pisci, koji su tridesetih godina XX vijeka morali u izgnanstvo, posvjedočili su na potresan i paradigmatski način o svome, jedino mogućem, ljudskom i duhovnom izboru i cijeni koja se za to neizbježno plaća. To što je nagrada grada Heidelberga potvrđena i živim glasom velike pjesnikinje iz te generacije Hilde Domin, čini tu nagradu u očima dobitnika još ljepšom i dragocjenijom.
Zahvaljujem dragom kolegi Lutzu Rathenowu za njegove više nego dobronamjerne riječi o meni i mojoj poeziji. On je bio jedan od onih u Njemačkoj koji su u mom slučaju pokazali “daß der Mensch dem Menschen ein Helfer ist”, prema poznatom Brechtovom zahtjevu. Izražavam zahvalnost i svim mojim prevodiocima, koji su imali ne malih muka – znam to jer i sam prevodim. Zahvalnost dugujem i izdavaču “Landpresse” iz Weilerswista, za ukazano povjerenje jednom tada nepoznatom pjesniku iz Bosne, zemlje iz koje su stizale samo užasne, rijetko dobre, nikako čisto literarne vijesti.
Iako egzil, kao što znamo, ima običaj da potraje, te valja da s vremena na vrijeme zalijemo mlado stabalce u dvorištu, mene sve jače obuzima ideja povratka. Nije isključeno da se u dogledno vrijeme vratim u Sarajevo, grad od kojeg sam se, iznuđenim bjekstvom, bio u sebi zauvijek oprostio. Egzilant se, u stvari (tako bar vjerujem) vraća ne toliko u određeno mjesto ranijeg života, koliko u zemlju svog jezika. Kada se jednog dana vratim u tu zemlju, svejedno što je ona od jednog napravila tri zvanična jezika, svakako ću imati o čemu da pripovijedam. I ne jedino svojoj Penelopi, već i svakome prijateljski nastrojenom sagovorniku, a nadam se da ću ih imati više od tri. U toj odiseji od danâ i godinâ egzila, konačno okončanog stranstvovanja (da ne čuju zli dusi!), jedan od nezaboravnih doživljaja biće posigurno i ovaj (za mene pomalo nestvarni jer odveć prijatni) susret sa vama i vašim čuvenim gradom.
Još jednom hvala!** Heidelberg, 21. juni 2001.
Post je objavljen 14.12.2008. u 00:51 sati.