Babuni se kolju negdje oko mog šatora. Ni vodenkonji nisu premirni. Oko 02:00 budi me sve jača buka vodenkonja. Gledam van i imam što vidjeti – nekih 20 do 30 metara pred mojim šatorom čitavo krdo vodenkonja mirno pase travu. Ne mogu zanijekati da me nije malo strah. Ipak između mene i njih se nalazi samo mreža za komarce i 20-30 metara. Ove grdosije bi bez problema mogle preći preko mog šatora ili, u najboljem slučaju, ući u moj šator.
Prisiljavam se da ponovno zaspim, ali već u 04:00 zvoni budilica. Za pola sata čeka me prijevoz za Mfwue koji se nalazi pet minuta vožnje od kampa. Vani se tek počinje daniti. Kiše nije noćas bilo i nadam se da je cesta do Chipate prohodna.
Čuda se događaju i u Africi! Kombi iz Mfuwea za Chipatu kreće iako nije pun. Unutra nas je svega petero, a ja uspijevam uloviti prednje, suvozačko mjesto što mi omogućava da još malo slopim oči. Tu i tamo se budim da primjetim da se kombi polako puni kako prolazimo kroz sela. Cesta je loša, ali ne onoliko koliko sam očekivao. Na mjestima skoro da se ne prevrćemo. Na drugima skoro da ne stajemo u blatu. Između svojih etapa spavanja uspijevam vidjeti ljude kako rade u poljima. Pokušavaju iskoristiti početak kišne sezone da zasade nešto što će ih prehraniti u mjesecima suše. Na nekim poljima već nešto raste. Primjećujem da prevladava kukuruz. Pretpostavljam da je to bijeli kukuruz koji Zambijci, ali i Malavijci, Mozambikanci i Južnoafrikanci, koriste za pripravljanje nsime, nešto nalik na pire od kukuruza. Nsima je tradicionalno jelo ovih zemalja (u Južnoj Africi je poznata kao pap) koji obično ide uz malo piletine ili ovčetine ili kozetine ili, u najgorem slučaju, samo povrće.
Tik pred Chipatom stajemo na policijskoj blokadi. Takvih ima na svakom koraku po ovim zemljama. Policajac pregledava kombi i čini mi se da pronalazi defekt sa žmigavcima. Ostavlja nas da čekamo. Gledam na sat. Promašit ću bus za Lusaku u 09:00 sati. Vidim da vozač priprema “poklon” za policajca. Ubrzo krećemo, ali policajac svejedno ide s nama do Chipate. Konačno odredište nije nam autobusni kolodvor, nego policijska stanica u Chipati. Ostavljam vozača da se dalje nateže s vlastima, a ja hitam prema kolodvoru u nadi da ću ipak uhvatiti bus za Lusaku. I dok silazim cestom prema kolodvoru, jedan bus ide mi u susret. I sreća mi se ponovno osmjehnula – to je bus za Lusaku!
Do Lusake je malo više od 600 kilometara. Bus je udoban, koliko može biti udoban jedan autobus u Africi. No, nije to ni minibus ni kombi, već pravi pravcati bus, a svaki putnik ima svoje sjedalo. Da bih malo razjasnio stvari, bus je malo gori od našeg Čazmatransa što je, u usporedbi s mnogim drugim busevima po Africi, dovoljno da se ovaj zove luksuznim. Ni cesta nije loša. Čini se da je nedavno obnovljena i do Lusake preko mnogih brežuljaka (ovaj dio Zambije je nevjerovatno brežuljkast) treba nam osam sati.
Smještam se u Kuomboka Backpackers. Nedavno obnovljen, hostel je čist i udoban i – pristojne cijene. Danas dok sam se vozio prema Lusaki razmišljao sam kako ću, istog trena kad dođem doma, na jedne dobre čevape. A i na sarmu se ne bih žalio. Ne mogu reći da u Africi ne jedem dobro. Zapravo, imam osjećaj kao da jedem i jedem i ne radim ništa drugo osim žderanja. Ali fali mi domaća hrana. I čitam ja tako Bradtov vodič kroz Zambiju kad ono naiđem na Nena's Guesthouse & Restaurant i piše da ga drži Jugoslavenka, čitaj Srpkinja. Trebalo bi ovima u Bradtu pisati da Jugoslavija odavno ne postoji. I odmah mi je sinula jedna ideja: mogao bih skočiti do Nene na domaću klopu!
I tako ja odbacivši stvari u Kuomboki, odlazim pješke do Nene. Nije čak ni daleko – nekih desetak minuta hoda. Nažalost, na Nenu, ili punim imenom Nevenku Mičić, ne nailazim, ali tu je Barbara, Berlinčanka koju sam upoznao u Južnoj Luangwi. Zajedno večeramo. Naručujem odlične (i velike) čevape te šopsku salatu i, za promjenu, pravi juice od naranče. Tko bi rekao da ću u dalekoj Lusaki naći domaću hranu?!