Kad pomisliš da ne može biti bolje sve se sruši u trenu kako kula od karata.
Samo jednim krivim pomakom,jednim krivim pogledom...I sve se raspada...
I pukne kao čaša kad je baciš od pod...Ali uvijek se sve može zamijeniti,nadograditi...Ali ovo nikad neće moći...Jer ovo je bilo nešto najljepše,a tako je kratko trajalo...
Moj prijatelj.Meni jako dobar(iako ne virujem da sam ja njemu uopće prijateljica,ali nmw),rekao mi je da plačem uvik i da mi neće trebati platit da mu na grobu plačem.A ja samo zastala.Kroz glavu su mi prošli sva naša druženja,tučnjave i sve tako...I mislim da kad bi ga izgubila kao prijatelja ne bih više mogla živjeti.
Moji dani uvijek isto počinju i uvijek isto završavaju.
Dođem u školu,otvorim zadnju stranu bilježnice.Crtam onog istog usamljenog crnog anđela i pišem prazne stihove...I tako opet iznova si obnavljam onu tugu za koju sam mislila da sam je zakopala duboko u sebi i da neće više nikad isplivati na površinu...Ali prevarila sam se...
Prije par dana pogledala sam kroz prozor,sjetila se nekih riječi i samo uzela papir i olovku i počela pisati.A iz toga je proizašlo ovo: