Politika je časna djelatnost kojom se služi općem dobru naroda i društva. Ali, politika je i nešto prljavo, i o onim ljudima koji se njome bave u Hrvatskoj (ali i drugdje!) ne postoji baš visoko mišljenje. Sebi su dali velike plaće, čini se da ništa ne rješavaju, a i vi ste više puta pisali da im je logika - »što gore, to bolje«.
No, ja sam nedavno čitao da su neki europski političari »na oltaru«, to jest da su sveti, a za neke da je - Talijana don Luigija Sturza i Francuza Roberta Schumana - otvoren proces za svetost. Kako to da takva djelatnost kao što je danas politika nekoga može dovesti čak do svetosti?
I. Š., Zagreb
U pravu ste kada navodite da nedavni početak procesa beatifikacije don Luigija Sturza, osobito ako imamo pred očima način »događanja politike« u Hrvatskoj, potiče na pitanje: Može li političko djelovanje biti put do svetosti? U naše doba, kako ga puno ljudi naziva - svekolike moralne, duhovne i društvene krize - to Vaše pitanje može izgledati paradoksalnim, da ne kažemo provokativnim.
U mnoštvu svetih, u »narodu svetih« službeno priznatih i proglašenih u krilu Katoličke Crkve ima i kraljeva i vojnika, i seljaka i bolesnih, i bogatih i siromašnih, i intelektualaca i majki obitelji. Po svemu, rekli bismo, prilično »heterogeni skup« čije se nastajanje i oblikovanje mijenjalo u tijeku stoljeća tumačeći potrebe Crkve i očekivanja društva. »U svecima želimo otkriti ono što ih spaja s nama«, govorio je papa Pavao VI.
Kada Crkva priprema procese proglašenja blaženima nekog političara - u ovome slučaju don Luigija Sturza, svećenika i političara - čini se da u prvi plan stavlja svetost djelovanja koja se temelji na skladu i dosljednosti unutarnjega života i izvanjskoga života. U prošlosti blaženima i svetima su bili proglašeni vladari, ali nikada političari u modernom smislu shvaćanja te riječi.
Veliki lik i osoba Thomasa Morea (1478-1535) zbog svojega osjećaja za žrtvu može predstavljati upravo »tip« čovjeka kakav bi trebao biti kršćanski upravitelj, piše francuski povjesničar Jean-Dominique Durand, i stoga je i proglašen zaštitnikom političara u tijeku proslave Velikoga jubileja 2000. No, istini za volju, Thomas More svetim je proglašen ne toliko zbog svoga »političkog djelovanja« nego zato što je bio mučenik, zato što je između vjernosti Rimskoj Crkvi ili svojemu kralju izabrao - vjernost Crkvi. Možda je bliže ovom našem razmišljanju o »svecu-političaru« Nicolas di Flüe (1417-1487), utemeljitelj moderne Švicarske koji se nakon intenzivnoga političkog djelovanja povukao u osamljenost i molitvu.
Ipak, u suvremenom katolištvu političko djelovanje dugo se smatralo ne baš prikladnim djelovanjem, jer u okviru demokracije, kao što znate, parlamentarne strukture jednostavno pozivaju na - kršćanima u nekim pitanjima neprihvatljiv - kompromis. U 19. stoljeću povlašteno je mjesto, koje je ponekad dovodilo do priznavanja svetosti, imalo socijalno zauzimanje političara.
Papa Lav XIII. demokraciju je definirao »prihvatljivim režimom«, Pio XI. politiku je definirao kao »karitativno djelovanje« a Pio XII. od 1942. do 1944. demokratski je ustroj prikazao kao politički sustav koji bolje omogućava ostvarenje evanđeoskih načela. To usmjerenje potvrdio je i II. vatikanski sabor svojom konstitucijom »Guadium et spes«. Pobudnica »Christifideles laici« iz prosinca 1988. o zvanju i poslanju vjernika laika u Crkvi i svijetu, svetost je definirala kao savršenost/usavršavanje ljubavi u svakodnevnom, »običnom« životu - u obitelji, na poslu, u društvu i u politici.
U tom teološkom i duhovnom kontekstu pojavljuje se i pitanje proglašenja blaženima političara izabranih kako bi dali smisao kršćanskome zauzetom djelovanju u »res pubblica« - u javnim, ili pak društvenim poslovima. Neki su procesi otvoreni već i prije onoga don Luigija Sturza, utemeljitelja Talijanske pučke stranke (Partito popolare italiano) kojega spominjete. Naprimjer, u Italiji je započeo proces za utemeljitelja Demokršćanske stranke (Democrazia cristiana) Alcidea De Gasperija, koji je bio talijanski premijer od 1946. do 1953; za Giuseppea Lazzatija, vođu Katoličke akcije (Azione Cattolica) i zastupnika na osnivačkom saboru Demokršćanske stranke, utemeljitelja jednoga svjetovnog instituta i rektora Katoličkog sveučilišta u Milanu; za Giorgija La Piru, »svetoga gradonačelnika« Firence; za Igina Giordanija, koji je bio zastupnik na osnivačkom saboru Demokršćanske stranke i koji je s Chiarom Lubich bio jedan od suosnivača Pokreta fokolara. U Francuskoj, koliko znamo, započeli su procesi za Edmonda Micheleta i Roberta Schumana.
Podići na čast oltara nekoga političara može biti iznenađujuće i rizično. Naime, neki bi ljudi mogli zaključiti da je tako »blaženom ili svetom proglašena« i njegova stranka. Neki pitaju nisu li ti procesi otvoreni prerano. Drugi kažu da političko djelovanje uključuje one kreposti koje nemaju veze s ljubavlju, već »proračunatošću«, s »državnim razlozima«, s cinizmom. Je li politika - »umijeće mogućega« - pomirljiva s apsolutnošću u svetosti? Sva su ta pitanja i sumnje opravdane.
Ipak, istina je da upravo ovi otvoreni procesi za proglašenje blaženih i svetih nekih političara pokazuju da se politika i danas može voditi na drugačiji način, da je i u političkom djelovanju moguće biti i ostati vjeran vlastitoj savjesti i vjeri upravo u djelovanju. Jednako tako, daje se i jasan znak da je politika časna djelatnost ukoliko se njome bave časni ljudi i da političko djelovanje odgovora visokim zahtjevima.
Braniti i pojasniti duh kršćanstva, pokazati da je upravo taj »kršćanski duh« potreban da se ponovno promisli pojam demokracije i služenja zajednici, pokazati da je politika forma svetosti, kako je rekao sv. Toma, upravo bi to trebalo biti značenje beatifikacije nekoga političara u modernim demokracijama.
Post je objavljen 12.12.2008. u 00:43 sati.