Htjela sam dugo nesto pisati ali ne dolazi mi nista
pomalo me je strah da se opet izgubim u vlastitim labirintima
jer stvarno, ponekad je posve nepotrebno to lutanje u krug
u meni se budi nesto ironicno i samokriticno kad pisem
kao da se gledam iz vana i namjerno se mucim i ismijavam
kao neposlusno djete
to nije poenta
Ponekad izvucem neko sjecanje
pa ga peglam i razvlacim sve dok ne prekrije ekran
a mozda samo prekriva sadasnjost i sve sto ne znam rjesiti
i tu je pred nosom a ja namrjerno zmirim
Nesto melanholicno iz mene izadje na povrsinu, kad pisem
ona ja koju niko ne poznaje
cinicna, mracna i nostalgicna
Ako je sve reakcija na ono predhodno
onda sam trenutno reakcija na moj ranjeni ego
koji sam nosila na ledjima toliko dugo
a sta je ego nego lazna slika sebe
ono ja koje znam da nikad necu biti
a mislila sam da moram
Gonjena samokritikom umjesto visim ciljevima
u nekom sam filmu cula recenicu
(Meryl Streep naravno):
Toliko je lakse biti sretan sa onim sto imas!
Post je objavljen 12.12.2008. u 00:33 sati.