Marketing
Tajna Egona Stepine 2
napravio:Nemetz
Nasljednik Prvog Reda počeo je prepričavati snove. Jedno tmurno jutro, još u snu je zavikao: "netko galami na dvorištu, radi strašnu buku!". Kad smo ga probudili i pitali tko je to bio i koga je sanjao, rekao je "jedan striček".
Kakav striček?
"S bradom, galami".
Dok je spokojno tovario u jutarnju kahlicu i listao nekakav katalog, također je i saopćio: "vidio sam psa, mrava i janje".
To si sanjao?
"Daaa".
Jesen krize
Lijepa je jesen na kontinentu. Mlada jesen je već donosila neke nove znakove. Obično niču diskretno, u svrnutom pogledu uz cestu, zloslutnih imena....
Lijepa je i kasna jesen, u šumama sporednih cesta negdje iza Vrbovca, u nedođiji koja nije niti Prigorje, niti Podravina niti Bilogora, a vjetar tek donese povremeno miris duhana sa zapadnoslavonskih polja. Drvoredi izgledaju kao negdje u Rusiji, kilometri ravnih i ujednačenih, pjegastih breza uz cestu. Netko je u autu predložio da skrenemo s magistralnih cesata. Vikend je. Recesija je pred vratima, vremena previranja. Ali who cares, u svom tom mirisu lišća i jesenjoj katatoniji.
I odjednom bljesak koji oprži zjenicu, iza kojeg se pomoli oronuli putokaz što pokazuje dublje u šumu, na još sporedniju, jedva uređenu cestu. Stari Glog, pročitah. Princ naredi "skrenite, skrenite!"
U šumama je ugodno hladno. Dobra stvar ljeti, ali u ovom slučaju smo cupkajući na povjetarcu i kišici, gledajući usput na kartu bojeći se da ne zalutamo još više, čekali da Princ protegne noge. Otišao sam za njim dublje u šumarak i odjednom stari panj, baš kao što putokaz reče. Keltima je glog bio čarobnjakovo drvo, kasnije je postao drvo demona i vještica. Maloj djeci stara drva jednostavno služe tek za igru. Ili....?
Ponovo u auto. Navukli su se oblaci. Sela su rijetka na zabitim putevima, ali ipak jedno se ispriječilo ravno ispred nas. Što kaže karta?
Ne preostade nego da stanemo i razmotrimo opcije. U manjim mjestima groblja izgledaju romantično, pomislih. Pa kad smo već zalutali, groblje uz cestu mamilo je da bar na kratko onjušimo spokojnu patinu provincijskih urušenih grobnih spomenika i crvotočnih drvenih križeva s kojih su se već izbrisala imena, kako to već ide. Rijetko se u takvim mjestima može naići na savršeno održavano groblje, ali to je začudo, bio slučaj. Ljudi umrli davne 1880 imahu toliko osvježene spomenike da čovjek pomisli kako se zapravo radi o filmskim kulisama - za nešto drugo.
A za što to?
Jedini Nasljednik ponovo poviče: "idemo do bijele kućice, dođi tata, dođi".
Uzeo sam ga za ruku. Metalna vrata bila su pritvorena, a brava razbijena. Unutra, iznad povijesne grobnice neke mlade nesretne plemenitašice iz roda Pejačevića uzdigao se skromni oltar sa slikom i suhim cvijećem koje se već mrvi.
A tamo stoji djevojčica.
Vrlo ozbiljna. I zazove me da priđem bliže. Nasljednik se otrgne iz ruku i stane uz nju. Sa oltara uze križ i uperi u mene, poput nekakve ceremonije.
Djevojčica me zapita:
"Imamo poruku za tebe. Trebaš nam nešto svečano obećati."
Simultano sa hladnim znojem i padom tlaka koji osjetih, barem nekoliko kockica mozaika odmah se posložilo.
Zašto smo skrenuli s ceste, pa potom "zalutali" i čemu cijela ta scenografija - glogova, Vražjih očiju i zakletvi na oltariću nečije grobnice? Osim da bi me sve to zapravo trebalo omekšati? Mekšalo je mase kroz stoljeća, zašto ne bi i mene?
Stajali smo u toj, očito Egonovoj "Wolfshantze", izdvojenom zapovjednom mjestu njegova dječjeg zbora, par trenutaka u tišini.
Tu se i vjerojatno izletuje, skupa s već, u I dijelu spomenutim, Okićem...
Odmah sam shvatio da svi ti mali Prinčevi tobožnji verbalni ispadići s otkrivanjem cijele priče i nisu bili slučajni. Kako sam bio šaran koji dobro grize, da ne velim ogledni primjerak znatiželjnog mačka - jedno je slijedilo drugo.
On očito treba i odrasle novake. Doba kriza oduvijek rađaju, a pogotovo olakšavaju prevrate. Regrutiranje pomoćne sile u vidu odraslog prosječno tupavog muškarca ( sa slabo čitanim blogom, što moguće otkrivanje cijele zavjere javnosti čini irelevantnim), prvenstveno za obavljanje mišićnih poslova, očito je u tijeku.
A prst plavokose djevojčice bio je to tmurno popodne u vjerojatno Potemkinovskoj grobnici Marie Pejachevich Kiss-von Ittebe und Elemer, uprt u mene....da ipak ostane u familiji.
"Dođi tati!" pokušavajući biti dovoljno strog i rezolutan, zatražih Princa. Djevojčica se začudo, tek nasmiješi. Cinično, rekao bih. I mirno upita:
"A ne želiš znati što ti imam za poručiti?"
Kao da se igra s mojim živčekima, znajući u kakvom su stanju od cijelog tog kravala i kako iz njih cijedim posljednji atom otpora i snage za koordinaciju klecajućih koljena koja su polako uranjala u pod i stapala se sa zemljom poput tonuća u živo blato.
"Ne i ne, neće meni balavci određivati što i kako!" , odvratih naučenim rečenicama iz Priručnika Klišea Za Nedorasle - i uzeh Nasljednika doslovce pod pazuho, kao paket.
Niti se on bunio, niti malena, začudo. A možda i ne tako začudo...jer, kako god brzo i neometano izašao van te čudne bijele kućice i kad smo već autom izbijali na magistralu, nisam se mogao oteti dojmu da stvari ipak klize u smjeru nad kojim i nemam neki stvarni utjecaj. Jednako poput kišnih oblaka koji su tromo, ali dostižno zamračivali nebo.....
Nekoliko tjedana poslije u našoj zgradi, u susjednom stanu vrata do vrata s našim, odjednom se pojavilo svjetlo u špijunki. Dotada se stan iznajmljivao i bio napušten po više mjeseci, no očito imadosmo novog stanara. Prvih se dana moglo samo čuti tek tiho tapkanje po parketu, otvaranje i zatvaranje vrata. Živio je očito povremeno u istom.
Jednu večer, zalijevao sam cvijeće, povučeno u hodnik zbog nadolazeće zime. Kako sam ulijevao vodu u tegle, tako su sitni mravci bježali iz iste i razmilili se po hladnom mramoru. Ti mravci su uvijek zgodni za simboličku usporedbu s kuglom na kojoj obitavamo i našim svijetom, prividno sigurnim, velikim i neuništivim. Dok jednostavno ne dođe nekakva vis maior, jači kokot u kokošinjcu i sve razbuca. Makar i nenamjerno, jednim svojim "a-pćih"-om ili zalijevanjem, bio to DOW JONES, Alieni ili Drugi Dolazak. Za željenu metaforu svejedno...
Odjednom tresnuše vrata haustora, vrlo glasno. Na stepeništu se pojavi malčice pogurena sjena. Čovjek se ipak dobro snalazio u mraku, iako nije bilo upaljeno stubišno svjetlo. I krenuo ravno prema našem dijelu hodnika, gdje stajah kraj ulaznih vrata u dvorište. U taj čas, daleko s druge strane dvorišta zalaje tamo privezani preostali pit bull terijer (prvi je otišao na eutanaziju, pogledajte stare postove na ovom blogu) susjeda Nijaza. Prava noćna galama u susjedstvu.
Dignuo sam glavu. Ispred mene je već stajao čovjek u kasnim pedesetima, urastao u bradu, nimalo se ne uzrujavajući zbog ove ili, očito, zbog bilo koje druge situacije u njegovoj okolini. Malo lutajućeg, očito na sasma desete stvari koncentriranog pogleda. S obje ruke i s dosta napora, držao je pogolemu statuu bakrenog janjeta, negdje s početka 20. stoljeća. Antikna stvar, kojoj je jedina vidljiva svrha dekorirati nekakav starinski secesijski građanski forcimer...
.
Pas. Mravi. Čovjek s bradom, galama. Janje.
"Dobra večer, ja sam novi susjed", reče.
Post je objavljen 12.12.2008. u 00:28 sati.