nisam baš bajno... muče me neke stvari... ma zapravo mučim samu sebe...
još sam prošle godine obećala da ću se popravit al nisam, pa to moram ove godine... a kraj je. i onda izgubim jedinu podršku...
svoju bebu... tješim se da je u pravu... uvijek je bio, pa zašto onda nebi i ovaj put? al činjenice se ne poklapaju...
svi su mi rekli da mu je nova cura ful ružnija od mene al nikom ne vjerujem... znam da me samo tješe... nije on takav... mala je vjerojatno savršena...
rekli su mi da sam glupa, da prestanem vjerovat da me voli i da će mi se vratit al neću... nemogu...
možda samu sebe zavaravam al ja još uvijek vjerujem da je ono što smo imali bilo nešto posebno i da to možemo nastavita ako se ja vratim na ono što mogu bit... samo da se napokon maknem iz ove kolotečine... obećala sam si da ću popraviti apsolutno sve što mu je ikad smetalo kod mene i to i namjeravam... rekla sam- tvrdoglavost je moja najveća vrlina... pokazat ću mu da sam ga dostojna i da ona mala nema kaj radit u njegovom zagrljaju...
stara mi je rekla da sam zbog njega postala pekinezer i da moram opet bit ona bahata, arogantna luđakinja ko i prije... kad ti to srata kaže zapitaš se... ona se jedina slaže s njim... dobro i ja se slažem al djelomično... još si nemrem opravdat činjenicu da si je našo novu...
osječam se ko onaj mali vlak iz crtića koji je jurio na planinu i vikao "ja to mogu, ja to mogu!!"
pusa
Post je objavljen 11.12.2008. u 11:49 sati.