Dida cijeli život piše pisma, kao male crne koverte onima koji su ga povrijedili, otpusnice s mogućnošću povratka, sitne žalobne note koje više njega ujedaju za srce nego naslovljene. Tad se rasplače i posegne za bocom uz tešku tišinu povremeno presijecanu babinim otpuhivanjem i nesnošljivom bukom televizora, pita me da mu ponovim što je spiker rekao, ne čuje, ne čuje vijesti, ali okladila bih se da razaznaje svaku notu te zagušljive šutnje. Skupim koljena uz bradu i gledam sat koji je dobio za odlazak u mirovinu, penziju kaže mi, smijem se i ne razumijem, jer 5 mi je godina.
Sutra je Dan mrtvih, drhtim u mraku njihove sobe i gledam sitnu crvenu točkicu koja podsjeća na tranzistor, dim me tjera na blagi kašalj, ne smijem priznati da se bojim da se sutra nećemo probuditi. Ipak , Dan je mrtvih, svi ćemo umrijeti, govorim zelenom krpenom psu. Floky, smiješna zgoda ili prvi dodir depresije?
Razbijeni krov i bršljan propuštaju sunce u sobu, razmješteni smo kao figure svih ovih godina , samo se pomičemo jutrom u druge kutove, nekad kad sklopiš oči sve je isto, kričavo sretno nebo iza žute prugaste zavjese, kao da se opet volimo, kao da je album oživio i lica se podmeću novim izrazima ne bi li ih uspješno evocirali, ali cijuk televizora pri paljenju gasi imitaciju jutra kasnih osamdesetih i na nultoj smo točki ovih nultih godina, ja sam opet odrasla za jedan stih, djed je opet ostario za jednu napisanu jadikovku.
Gdje su oni plavi oblaci s prozora, pitam ga dok svira sirena, a vani možda sviće ili pada mrak, podrum je duboko zakopan. Jučer smo odložili drva u nj.
Oblaci nisu plavi, govori mi i ovog puta svijetla točkica je tranzistor, a tihi jecaj u daljini je možda za dane mrtvih? Šutim.
Tanjuri padaju i stapaju se s bjelinom pločica, škure su čvrsto stegnute dodatnim daskama, eksplozija u blizini, da li smo bili sretni na protjecanju trenutka koji je zaustavio neke druge, čovječe ne ljuti se, nijedna figurica nije pala, nitko nije pobijedio, djed sprema kutiju u ormar i nestajemo , bliskost je ekspodirala tog davnog podneva.
Molliere. Molliera mi je kupio za peti rođendan. Prva knjiga koju sam pročitala. Dida ima istu takvu škrinjicu i tamo su pisma, bomboni, foto albumi, novinski isječci, jučer je izvadio jedan isječak iz 85-e, raširio po stolu na kojem smo nekad imali i stolnjak, kad sam ja bila jako mala, kad se nisu tako često gledale vijesti i prešućivala pisma.
Ideš li na taj tvoj faks, reci mi, pita me onako poprijeko. Idem, uzdahnem. Ustajem da ću u sobu kad me zaustavi : E, da nisi tako prgava već bi se i udala, a ko će te vakvu tit?! Slegnem ramenima i nasmijem se od srca. Smije se i dida.
Daj vamo ruku, a kakvi ti je to prsten, te oni mali zaručia a? , imam 6 godina, "oni mali" je dječak koji je došao u naše dvorište se igrati. Smijem se.
Gomila špijunskih trilera i dvoje naočala, čaše spremljene za Novu, prolazim sapeta suzom u grlu kraj tih sitnica, uvijek svjesna mogućeg i proteklog, ona koja pamti umjesto da stvara, sunce, kameni zidić, udice i obojene kričave plastične ribe, špil izlizanih karata kojih se više ne sjetim navrijeme, godine, vrtoglavo jure kaleidoskopom sačuvanog, štap, alat ispod kreveta koji služi samo živciranju, prepune ladice, šešir za plažu, što više skupim ovo će pismo reći više, ovo će pismo značiti....nekoj ladici, mi smo samo skupina razbacanih ladica i tamo se tražimo, napisana obitelj i zasigurno nam je kuća od kartona.
Dida cijeli život piše pisma da bi rekao jedno što nikad nije mogao reći nikome, sitne note nevoljenosti čovjeka koji je gladovao u oba rata i između njih pomalo. Dida cijeli život tisućama krivih i nekad grubih riječi piše : Volim te. Odmahujem rukom, kažem, ma daj, moram ići stvarno, pusti sad. Nastavlja gledati vijesti. Krećem u sobu. Sjest ću za kompjutor i napisati mu pismo.
Post je objavljen 11.12.2008. u 07:53 sati.