Jučer sam pregledavala slike mene i curki koje smo okinule preksinoć u Hypo centru, onako vesele i okićene glupim šeširima, i pala u duboko samosažaljenje i samooplakivanje.
Naime, u usporedbi s njima, ja izgledam ko golema Barbara Jean naspram ostalih ženskih likova iz Rebe! Ili još gore, Fran Fine se pretvorila u Sylviu!!!
Možda bi trebala prestat gledat glupe serije na RTL-u ujutro kad se probudim?
Jer napokon sam shvatila ko je onaj veseli kit koji mi svako jutro namigne iz zrcala prije nego stavim leće u oči... Ne, nije plod moje goleme dioptrije, ni halucinacija izazvana Breezerom od limete za laku noć, nego moja slika i prilika!!!
Golema sam!
Nikad u životu nisam bila ovoliko debela!
A što je najgore, još sam i izgubila koje kilo...
Osjećam se stvarno loše i grozno, i nema toga što bi moju tugu pretvorilo u radost...
Ok, možda ima, npr. neki slatki mali sms ili poruka na Facebooku od Oženjenog... ali ne, ne smijem! Apstiniram od frajera, što podrazumijeva i apstiniranje od razmišljanja o njima!
Inače, moja nova faza unutrašnjeg mira podrazumijeva i čitanje psihološke i paraneštoselfhelpliterature, pa sam ozbiljno prionula na proučavanje Tajne.
Tajna je tako dobra! Ono, skroz super!
Uostalom, i Oprah to kaže. A ako neko zna što i kako treba, onda je to definitivno Oprah!
Dakle, ako sam dobro shvatila, u slučaju da nešto stvarno totalno želim, onda to samo moram zatražiti od Svemira, jako vjerovati u to, pripremiti sve u životu da se posloži upravo tako da se stvar ostvari tj. da sve bude spremno kada se stvar ostvari, i vjerovati u sretan ishod, ali ne razmišljati o tome kako će se ostvariti, niti imati sumnje, jer onda šaljem negativne vibracije Svemiru pa mi se onda dogodi upravo obrnuto od onoga što želim, tj. dogodi se ono od čega strahujem...
Svemir je kao golemi online store od kojeg se naručuju stvari koje želimo, kaže autorica. A ja dodajem - s tuđom karticom.
Zato sam odlučila prvo napraviti popis onoga što želim šopingirati u Space.com:
1. POSAO:
Želim biti modna urednica u britanskom Marie Claire. Ili hrvatskom Cosmu, whatever!
2. IZGLED:
Želim imati težinu, opseg nadlaktice i bokova, mišićni tonus te čvrstoću poprsja koje sam imala između ožujka 2003. i lipnja 2005. Totalno idealno, a tad sam još bila i plavuša...
3. BLAGOSTANJE:
Pa da, želim da mi stalno bude dobro i imućno... Jel to nešto loše? Jel ima možda neko da to ne želi?
4. JIMMY CHOO I MARC JACOBS:
Neobjašnjivi ali stalni dotok najnovijih cipela i torbi ova dva branda na kućnu adresu...
5. OŽENJENI:
Gol na srebrnom pladnju, okružen pečenim krumpirićima i ćevapima (bez svinjetine)
Ostatak ću smislit usput.
Nego, ima tu puno istine. Naime, nekad davno sam instiktivno funkcionirala po istom principu, dok još ta žena nije imala pojma da Svemir radi upravo na taj način. Stvari su pošle naopako tek onda kad sam pomislila da svijet možda i nije stvoren zato da ja u njemu lagodno plovim kroz život kako meni najbolje odgovara...
Najbolji primjer za djelovanje Tajne jest moja matura.
Naime, u gimnaziji nisam baš bila neka cura od knjige, više onako od društvenog statusa i tuluma, za razliku od Najbolje koja je bila supernadarena i za jedno i za drugo... Predmeti koji su mi se sviđali zaokupljali su mi pažnju na satu, pa su se nekako i polagali sa pet sami od sebe, a oni koji su mi bili dosadni... pa, oni su se nekako na šarm polagali s dvojkom ili trojkom sami od sebe. I, naravno, ne smijem zaboraviti na tradicionalni popravni iz matematike. Svake školske godine.
I tako, kada je došao trenutak za polaganje ispita zrelosti, našla sam se u prilično složenoj situaciji.
U našoj maloj ženskoj bandi dvije su frendice maturirale godinu dana ranije u obrtničkim školama, dvije su bile iz naše škole ali ih je matura čekala tek dogodine, a Najbolja i Druga Po Redu su, naravno, oslobođene mature... Usput, poklopile su se i neke za učenje nepovoljne ali za mene itekako povoljne okolnosti, kao što je dolazak frenda pomorca i 24-satno sedmodnevno tulumarenje u njegovoj novouređenoj kući s gomilama frajera u kasnim dvadesetim godinama i oh-tako-cool cura starijih od nas koji su nam itekako imponirali, rođakovo otvaranje popularnog mjesta za izlaske koje je utjecalo na nagli skok društvenog statusa vaše odane, kupanje i sunčanje, vozikanje motorima i gliserima, izležavanje po vikendicama, i to sve u ono fenomenalno doba godine puno sunca i ugode, koje sam obično provodila zgrbljena nad knjigom u paničnom pokušaju da nadoknadim mjesece predanog nerada i srčanog zabušavanja.
A stvarno sam htjela upisati svoj faks, koji je pritom još bio i težak za upis... Za što mi je ipak za početak trebala položena matura.
Nakon napornog mjeseca izvršavanja društvenih obaveza i konstantnog izazivanja ugode, za vrijeme kojeg sam ukućane držala u uvjerenju da po cijele dane učim kod Najbolje, pa i prespavam kod nje isključivo zato jer me ona priprema za maturu (interesantno, njeni su roditelji bili uvjereni da ona po cijele dane provodi kod mene jer me priprema za maturu, i samo zbog toga skoro svaki dan i prespava kod mene...) osvanuo je i taj famozni tjedan za polaganje ispita zrelosti.
E, sad...
Obrana maturalnog rada nije bila problem, jer ako sam ga već pisala (da, sama sam ga napisala... I trebalo mi je jako puno uvjeravanja da nastavnik napokon pristane na temu koja govori o ženama koje su obilježile kreativne faze Pabla Picassa...) logično je da znam sve o njoj, a izborni predmet, povijest umjetnosti, je bio jedan od onih koji su se učili i polagali s odličnim sami od sebe, tako da je i to prošlo bezbolno.
Zadaće iz hrvatskog i engleskog napisane u 20 do 30 minuta svaka...
I onda...
Nakon serije uspjeha zaprijetila je opasnost da se otkrije da sam ipak totalni zabušant koji nije ni prismrdio knjizi cijelo to vrijeme.
Naime, s engleskim sam odavno na ti. S dodatnim engleskim od šeste godine, kao i s metodom učenja koja je podrazumijevala čitanje teen i modnih časopisa na engleskom, gledanje filmova na piratskim netitlovanim VHS-ovima u kojima svi govore engleski, konstantnu posvećenost i predano obožavanje MTV-a, česte posjete rodbini u anglofonim zemljama, kao i razgovore, razgovore, razgovore (plus rođakova kolekcija erotske literature na engleskom i romani Jane Austin i sestara Bronte koje sam imala na engleskom, a od kojih bi mi srce ustreptalo svakih par mjeseci) stvarno nisam imala potrebu otvoriti knjigu za odličnu ocjenu, ali na maturi su postojala pitanja koja su uključivala nekakvo biflanje pravila o tome zašto nešto mora bit upravo tako a ne nekako drugačije.
Naravno da ja nisam imala pojma ništa o ničemu.
Međutim, pitanje koje me nakon baterije rečenica za nadopunjavanje zadesilo je bilo... pa... jednostavno...
Nisam mogla vjerovat vlastitim očima!!!
Određeni i neodređeni član!
Naime, nekoliko mjeseci ranije nastavnica iz engleskog me uhvatila u nedjelu i primjereno kaznila.
Nas par razrednih pošasti imale smo običaj popravljati šminku redovno i uvijek 5 minuta prije kraja svakog sata (da nas slučajno neki školski Apolon ne bi zatekao nespremne na putu između dvije učionice, ili neka konkurentica iz drugog razreda uočila propust na fasadi), tj. 10 minuta prije završetka trećeg sata (da budemo lijepe i besprijekorno ožbukane na velikom odmoru), odnosno 15 minuta prije isteka posljednjeg sata (dug je put do doma...).
A taj dan se radilo o zadnjem satu, i mora da sam stvarno bila užasno iritantna dok sam šestarom razdvajala trepavice slijepljene pod n-tim slojem maskare, jer me nastavnica istjerala doma s oksfordskom gramatikom pod rukom i zadatkom da idući sat izreferiram usmeno i pismeno sve o - određenom i neodređenom članu!
Naravno, idući sat je sve zaboravila, jer ipak sam bila njen mali ljubimac, ali kako sam se temeljito pripremila za mogućnost da sam pala u nemilost na dulje vrijeme, velika većina naučenog je ostala u glavi.
I, za kraj, horror svih horrora - usmeni iz hrvatskog!
Džaba mi svi dotadašnji odlični, jer ako kresnem hrvatski nema svjedodžbe o maturi, a najmanja šteta je upropašteno ljeto.
Problem nije bio u onom dijelu koji se odnosio na književnost, jer sam književnost obožavala, gutala lektire i ostalo štivo, dapače, kroz 4 godine gimnazije razvila sam nekoliko stilova kojima sam pisala lektire i zadaćnice za svoje stalne mušterije iz svog i paralelnih razreda, u zamjenu za testove iz matematike, fizike, kemije, zemljopisa i ostalih dosadnih predmeta na koje mi se nije dalo trošiti dragocjeno vrijeme.
Problem je bio u dijelu koji se odnosio na jezik! Teoretskom dijelu!
Na tom polju sam se glatko provlačila bez ispitivanja na račun literarne i novinarske grupe i školskih novina, pa nikome nije ni palo na pamet provjeravati znam li ja na primjer uopće definiciju glagola i imenice, a kamoli što je to npr. fonetika ili prilog (blitva, krumpir, njoki?)...
Strava je postajala tim veća što su iz razreda izlazili prestravljeni kolege s izvještajima o tome kako jesu ili nisu znali sve ili ništa o sintaksi rečenice, fonologiji, morfemima... Sve nekim pojmovima čijeg sam se postojanja tek nekako prisjećala u blagoj izmaglici...
Ali budući da je bilo prekasno za uzmak, nije mi preostalo ništa drugo osim okušati se. Pa što bude.
I bilo je Antigona (mačji kašalj), Marin Držić (oni to mene zezali?), realizam (hahahahahaha!!!) i - šok i nevjerica - VELIKO I MALO SLOVO!!!
Ogromna i besmislena kobasica od rečenice prepuna čudnovatih primjera sa svim mogućim i nemogućim kombinacijama velikih početnih slova u svim mogućim i nemogućim kombinacijama...
Savršeno!!!
Na kraju sam, na šok, nevjericu i zgražanje kompletnog nastavničkog vijeća, maturirala sa neosporivom i čistom peticom.
Naravno da sam se doma napasla darova i hvale ko nikad u životu (osim možda kad sam diplomirala), jer iskreno niko nije vjerovao da će stvar proći tako glatko i dobro, niti da je noćna mora mog obveznog školovanja duga 12 godina napokon gotova...
Ali ja se sama nisam baš previše uzbuđivala.
Naravno da sam znala da će sve proći u redu, jer u listopadu je trebalo krenuti na predavanja. Mislim, zar je moglo biti ikako drugačije? Ionako nisam imala vremena kao moja obitelj uzrujavati se nebitnim i samopodrazumijevajućim, jer sam cijelo to vrijeme, uz preintenzivnu zabavu, bila i strašno zaokupljena početkom veze sa mojom opsesijom koja me držala cijelu srednju školu (naime, cura od 15 i frajer od 22 godine nisu nikakva kombinacija, ali kad cura ima 18 onda frajer od 25 više ne gleda kroz nju... nego u najgorem slučaju kroz njen grudnjak!!!).
Ista sreća i pouzdanje da će sve biti točno onako kako treba vodili su me u manje-više svemu kroz život, od upisa na fakultet i poslijediplomski, do dobivanja upravo onih poslova koje sam baš htjela (unatoč neiskustvu ili neadekvatnoj struci...).
Do trenutka kad sam postala brineta u dosadnoj odjeći, zaokupljena karijerom i kreditom, destruktivnom vezom i neplodnim okruženjem.
Dakle, vrijeme je bilo da me nešto trgne i da se ponovo vratim na staro.
Za početak - moja idealna težina...
A budući da znam da slijedi brdo komentara o tome kako lažem, pričam gluposti i fantaziram - priča o mojoj maturi je zaista totalna istina, od prve do zadnje riječi, postoji i brdo svjedoka, a i bolje da sam ispričala nju nego onu o tome kako sam se upisala na faks, jer to je bila takva blamaža s neočekivanim preokretom na kraju, da ni sama ni dan danas ne vjerujem sama sebi kad se sjetim.
Post je objavljen 11.12.2008. u 03:22 sati.