Zajeb je puko k'o kokica. Zbilja puko. Sjedeć' u svojoj samici sa cigaretom u jednoj ruci, drugom jedva nalijevajuć u usta jedino sranje koje mu trenutno odgovara da ima pokraj sebe, kontemplira o kraju. Sve što je nekad mislio da može biti, sada je posve siguran da nikad neće uspjeti. Sve što je htio ostvariti, zna da neće. Sve čemu se nadao, otišlo je u kurac. Tablete su na stolu pokraj kreveta, aproksimativno nadohvat ruke, sada samo čeka da mu budu nadohvat misli.
Iako nije fatalistički nastrojena osoba, u zadnje vrijeme se često uhvati kako mislima oblikuje determinističke ideje kako se svijet od samog početka, od njegovog rođenja urotio protiv njega. Dok su drugi kročili kroz život sa naizgled jasnim ciljem, uzdignute glave kročili ka tome jebenom cilju, znali svaki svoj usrani korak i činili ga čvrsto, s uvjerenjem u vlastito ja, u vlastitu vrijednost, nikad ni najmanje ne posumnjavši u svoju misiju, Zajeb se od početka gubio u vrtlogu postojanja. Njemu je život oduvijek predstavljao jednu veliku, ljigavu, mutnu baru preko koje mora proći da bi na drugoj strani saznao tko on zapravo jest i što mu je činiti, konačno otkloniti tu nepoznanicu sazdanu od 'kud' i 'kako'. No već tri desetljeća polako ističu a najdalje do kud je on došao jest umakanje prsta u tu jezivu prepreku, tu noćnu moru zvana život. Šeće oko te bare kao pijanica oko stalaže s pivama i ćuti njen smrad, njen ustajali zadah koji mu pada na dušu kao mračna koprena na oči. Bjesomučno, ljuto i frustrirano vrti se oko sebe kao ovisnik za apstinencijske krize, mahnito korača lijevo-desno smišljajuć uvijek nove taktike kako da se dočepa odgovora na drugoj strani bez da se smoči. Pokušao je sa splavovima, pokušao je sa jet-skijem, pokušao je sagraditi čamac. Splav su povezivale pozitivne misli, potonula je zajedno sa njima. Jet-ski se napajao s nadom, otišao je u pičku materinu zajedno sa njom. Čamac je, tijekom konstruiranja sa njim počeo voditi filozofske rasprave, uslijed kojih je zaključeno da je Zajeb prepijan da bi nastavio sa izgradnjom, morati će pronaći neki drugi način. Čamcevi argumenti bili su snažniji, njegova izlaganja strukturanija, teze jasne, ton odmjeren. Zajeb je na pitanje 'što želiš' uspio otfrfljati 'neznam..mislim da znam, al neznam točno...naime....bljuv..' Osim toga, kako jebemu možete i očekivati da prepliva tu jebenu baru netko tko se boji vode?!
Osjećao je da ga posao mijenja. Znate kako ljudi kada se zaposle postanu zreliji, odgovorniji, sigurniji u sebe, samostalniji..? On je osjećao svaki usrani suprotni osjećaj od tih i sve njihove nijanse. Osjećao je da se iz gusjenice koja se nekoć veselila životu, taman da se i samozavaravala na jedan jebeni trenutak, pretvorio u čahuru – leptir u koji se gusjenica metamorfizirala ga je prezirno pogledao i posprdno se nasmijao – 'Ti? Ti da upravljaš mojim životom? Nemoj me nasmijavati. Ti nisi sposoban jedan dah uspješno pretvoriti u drugi..ti si, Zajebe, odjebo.' I u skladu sa time, otupljelost, rezigniranost, bezvoljnost i sveprisutno nezadovoljstvo općiše sa njim svakodnevno, a on se kao neka bezvremenska kurva prči u različite poze na kojima bi mu pozavidjele i ruske gimnastičarke. Osjeća kako kopni, kako mu mozak presahuje kao zaboravljeno cvijeće malograđanske kućanice ostavljeno predugo u vazi, napušteno i nepotrebno. Neuroni se gube u bespućima gluposti što ga okružuje 8 sati dnevno, impulsi se odašilju u prazno a tupost preplavljuje poput plime za mjesečevih mjena. Više ništa nije važno. Knjige koje mu nekad okupiraše život sada služe za skupljanje prašine jer nije sposoban apsolvirati značenja rečenica koje mu bježe pred očima, trče sa vidokruga i sudaraju se u prostranstvima nerazumijevanja. One što mu nekad bijahu utjeha i prijateljice, jedine koje ga nikada nisu razočarale, sada su stranci kojima se ne usudi pogledati u oči. Jer je, naposljetku, njihov animozitet samo njegova krivnja.
O Zajebe, kurvo nesposobna.
I taj, njemu toliko dragocjen odnos, kao i svi koji su jednom nešto značili izgubio je svoju važnost, svoju potrebu da bude, bez pitanja i uvjeta, svi ti odnosi postali su sami sebima svrha. Nerazumijevanje i odjebavanje postadu svakodnevni pojmovi što se slažu u jednostavne rečenice – 'Ja ne želim', 'Ja odbijam'. 'Ja ne prihvaćam' ih slijedi u stopu, vuče se na prednjim pipcima poput napastovanog pauka, iščupanih nogu čiji uzrok bijaše Zajeb sam, no poput gušterova repa rastu joj nove, uskoro će biti kompletna i pridružiti se povorci što raste i jača svakim danom, svakim trenom. Naime, sa 'Ja ne prihvaćam' se Zajeb sukobio, odlučio napraviti mali privatni osvetnički pohod na tu prokletu rečenicu, odlučio je sabotirati ili je barem privremeno onesposobiti. To mu je i uspjelo, no žrtva nije bila nezanemariva – njegovo dostojanstvo su pokopali pred koji mjesec, počivalo u miru. 'Ja ne želim' je na čelu kolone, držeć zastavu sa Zajebovim likom u krugu, sa crtom preko njeg. On ih nemoćno promatra, sa očima punim neisplakanih suza i molećivim pogledom, gušeći se u bijesu, bez snage da govori, preklinje i moli. Bez najmanje reakcije, u zagrljaju neizrecive tuge gleda povorku kano nepristrani promatrač, kao da se to njeg ne tiče, kao da se ne radi o njegovoj jadnoj, nedorečenoj glavi. 'Ja ne želim' Zajebova je mantra, no ne ona kojom nadobudni 'new age' entuzijasti meditiraju da bi postigli unutarnji mir. Ne, ovo je nametnuta, prisiljena mantra kojoj Zajeb upravo puši kurac. Sa njom se budi svakog usranog jutra a do kraja dana mu okupira i ono malo prostora što mu je ostalo za razmišljanje. Onaj djelić krova u glavi sazdanog od racionalnosti, ispod kojeg se sakrio da bi, prolaskom vremena, sve ravnodušnije promatrao kako mu se ustajalost zvana život raspada pred očima, misleć, posljednjim atomima snage, 'zašto ja'.
S vremena na vrijeme ima potrebu pisati. Malo i loše, no ipak je zahvalan na toj potrebi, na tome jedinom iskazu ljudskosti koje je trenutno sposoban reproducirati. I dok piše te svoje trivijalne retke, oko njega prolazi bujica samozadovoljnih filistara što ne poznaše značenje te riječi i savršeno su sretni u tom neznanju, hedonistički uživajući u svojoj gluposti i ponose se njome, nose je na ustima kao što paun bahato nosi i raskazuje svoj rep očekujuć divljenje i pljesak od prisutnih su-ispranih mozgova. Gomila nepotrebnih riječi, efekt stada, njihovi glasovi i sve-te-jebene-usrane-nepotrebne-riječi guše ga, oduzimaju mu i onaj trun volje koji mu je ostao da si ne provjetri glavu, ne misleć ovdje na propuh. Vikanje vikanja radi, kurčenje kurčenja radi, idiotizam jer drukčije neide, primitivnost jer jer uklesana u gene, sve to uzrokuje fizičku bol koja prođe zatvaranjem njihovih usta, no psihička, mentalna bol je prejaka, preintenzivna da bi nestala sama od sebe. I dok navala postane prejaka, dok počne osjećati da će ga poplava i virovi povući na dno, odvuče svoju otužnu, slomljenu pojavu pod krov u svom umu, navuče kapuljaču satkanu od najdražih mu zvukova što bruje toliko glasno da osjeća da će mu mozak pretvoriti u želatinu, uzme pisaljku u ruke i dadne si dozvolu da počne krvariti slovima..do kad se opet ne povrati, do kad se ponovno ne osjeti svojim, do kad se ponovno ne spozna kao izopćenik koji jest, kao siva ofca, kao polu-svijest, kao 'ja'. No svejedno, uzalud mu trud, taj žig utisnut u svijest, taj ožiljak na nekoć nevinom umu nikad neće zarasti, nikad neće prestati krvariti kvocijentima inteligencije i osjećajima nade. Nikad, jer je prekasno. Šteta je učinjena i povratka nema. Zajeb sada razumije onu nedužne mlade umove što pobiše si razredne kolege u nekoj tamo zemlji preko velike vode. Zna kako su se osjećali. Oni su naime, isto kao i Zajeb, pukli.
Bezosjećajnost i indiferentnost subjekata što okružuju njegovo postojanje još uvijek ga nije prestala čuditi. Taj očaj, ta trunka osjećajne spoznaje posljednja je nit ljudskosti koje bi se Zajeb svim silama htio riješiti. Htio bi da se raspline kao čestice dima otpuhnute iz umornih pluća, kao naznaka razuma kod stada omni-prisutnih ovaca, kao alkohol iz nebrojenih flaša nakupljenih u samotnim večerima, htio bi da odustane, kao što Zajeb polako odustaje. Nema smisla gurati ovu tragikomediju, ovu melodramu sa jednim glavnim glumcem i gomilom stand-by's, prolongirati neminovno i odgađati zacrtanu nemilosrdnost kraja. Prihvatio je da je sam, i da će tako i ostati. Shvaća da je 'sve u glavi'. Sve je to njem savršeno i kristalno jebeno jasno. I shvaća da, dokle god ga ta usamljenost i čežnja muče, nemože i neće biti mogućnosti nastavka premetanja iz šupljeg u prazno ovog usranog postojanja. Jasno mu je da je u njegovim rukama budućnost mira njegovog srca i uma. Točnije, nadohvat ruke.
Zajebe, nevoljeni mišu, nedorečena budalo, bezvrijedni primjerku postojanja, neželjeni entitete svijeta, slomljena, okrhnuta dušo, pružider ruku.
Post je objavljen 11.12.2008. u 01:17 sati.