Marketing
... I must be crazy now,maybe I dream too much,but when I think of you,I must to feel your touch...
Opet mi nešto nedostaje,nešto što nemam i neću nikad imati...
Kažu da treba biti zadovoljan sitnicama i cijeniti ono što imaš....
Tako to biva kod mene...al ostaje praznina koja je rijetko kad bila popunjena...
Istina,u nekim situacijama vidjela sam da imam nekoga kome je stalo do mene..imala sam utjehu i podršku u teškim trenucima...i to ne zaboravljam..,ali sad se pitam zašto to i sad ne osjećam...ko da su se svi udaljili od mene...možda postoji razlog...Teško mi je sve to objasniti..možda zato što ne želim ili se suzdržavam....
Pitam se ,a u isto vrijeme krivim sama sebe zbog promjena koje mi se uopće ne sviđaju,zbog kojih sam postala tako (pre) ozbiljna,često mirna,nenasmijana,tužna...čak i povučena...
Više mi se ni ne izlazi,a u najboljim godinama sam....
sve je donekle ''posloženo'' u mom životu...al opet,veseli me samo jedno...tj.samo ON...ljubav,podrška,prijatelj...moje sve...
Kako da se sama veselim svojim uspjesima kad nikome do toga nije stalo...
Kako da se veselim blagdanima i proslavi Nove godine kad unaprijed znam kak ću se ''provesti''...
Kvragu,gazi me ovaj život,pesimizam vlada...
Tolko toga čeka me ove godine,tj.sl.sve o čemu mi život i budućnost ovisi...
znam da se sama moram boriti,ali voljela bih da imam još nekog da me potiče na još bolji uspjeh...(zna se na kog se misli)uvijek može biti bolje nego što je...i postoji veći maximum od maximuma...
Čudno je kako je malo potrebno da budemo sretni,a još je čudnije kako nam često samo to nedostaje...
Kako da budem sretna,kad svaki dan nosi novu neizvjesnost...
kako?kad znam da poslije osmijeha slijede suze i opet sve ponovo...
kako se boriti protiv toga,kad je to jednostavno nemoguće....
Kao živjeti sa spoznajom da tvoj uspjeh ne služi ničemu...
boli,da boli...al čemu i ta prokleta bol kad je ionako svejedno....
ništa se neće promijeniti...
zašto sad,u 4.razredu mi mora biti tako mrsko odlaziti u školu...i to ne zbog učenja...nego zbog...mah,zanemarimo...
osjećam ko da mi život samo tako prolazi,a ja ga nisam stigla proživjeti...
ko da sam zarobljena u nekom čudnom svijetu...gdje je sve ostalo neshvatljivo...s jedne strane je tako,a s druge strane,nikad neću požaliti što sam svoj život posvetila jednom dečku koji mi pokazuje da nije sve tako crno...on je tak pred kojim sam ja,prava ja...ponekad luda,nenašminkana,vesela,bedasta,malo i djetinjasta..prava ja...ona koja bi za njega učinila sve...ona kojoj on znači sve i kojoj je on sve....onaj koji me poznaje više od ikoga... znam da me on voli takvu kakvu jesam...
voljela bi da me svi vole takvu kakva jesam...al nije to tako...o ukusima se ne raspravlja,e pa zašto onda mene tolko njih uporno komentiraju...
da ne pričam o ljubomori,i to preočitoj,al neću o tome da nebi ispala previeš umišljena...hmm..lol...
više mi niš nije jasno...al zapravo,imam o sebi veliko mišljenje...znam kakva sam i kakva nisam...najgore je sudit o nekome koga neznaš...
Dobroooo...
samo se bojim da ne izgubim svoje najveće blago koje imam,to bi me ponovno ubilo..slažem se da čovjek više puta umire,pa ''uskrsne'' kad mu se dogodi nešto lijepo...
A ja Vedrana nedam i ne želim ga izgubiti....znam da zaslužujemo jedno drugo...to je moj ''potajni'' strah,koji me često muči i proganja...taj prokleti pesimizam...strah da ga ne izgubim...al opet,ne želim se zanjeti,previše uživati,pa se šokirati...
hmmm....
volim osjećaj pripadnosti,povezanosti s nekim..to je ono što spaja mene i Vedrana...tu se radi o ljubavi...
~...ti si i daLje stanovnik mojih misLi. sve Što ŽeLim DoLaZi i OdLaZi Sa ToBoM...
Najviše me boli što opet nisam sve do kraja izbacila iz sebe...
ne mogu ...
i sad nek me opet ''ždere''...
neću se nikad riješiti toga,znam...
možda se na tom blogu zapravo ''ispucam''...,olakšam dušu...
al uvijek ostaje tuga,tjeskoba i osjećaj da nikad neće ''sve biti dobro''...
by:Antea
Post je objavljen 10.12.2008. u 18:45 sati.