Bez problema se dižem na vrijeme za jutarnji safari. Počinje u 06:00 sati. Ja sam već budan od malo iza 04:00 jer su jutros vodenkonji još glasniji nego inače. No, jako sam lijepo noćas spavao u šatoru. Nije bilo ni toplo ni hladno – savršena temperatura. Vani je na trenutke tijekom noći sipila kišica tako da je zaista bilo ugodno spavati u šatoru.
Samo nas je dvoje na safariju. Očekivao sam više ljudi, ali na kraju idemo samo Berlinčanka Barbara i ja. I možda je bolje tako. Bez gužve.
Nacionalni park Južna Luangwa je, uz Kruger, Serengeti, Amboseli, Etoshu i Ngorongoro, jedan od najboljih nacionalnih parkova Afrike. Ima čitavu paletu životinja koju imaju i parkovi poput gore navedenih, ali čar Južne Luangwe leži u činjenici da je još uvijek poprilično nepoznata širokim masama safari turista tako da nema gužve kao što je to slučaj s tanzanijskim ili kenijskim nacionalnim parkovima. U Južnoj Luangwi posjetitelj zaista ima osjećaj da je on tu radi nacionalnog parka i divljih životinja, a ne obratno, da je nacionalni park uređen kako bi se gotovo isključivo privukle što veće mase safari turista.
Nacionalni park Južna Luangwa prekriva oko 9050 km2 površine i ime parka dolazi od jednostavne činjenice – nalazi se u južnom toku rijeke Luangwa. Uz ovu rijeku smještena su još tri nacionalna parka, svaki sa zavidnim brojem životinja – Sjeverna Luangwa, Luambe i Lukusuzi, ali za njih nažalost tijekom ovog mog posjeta Zambiji nemam vremena. Južna Luangwa je najbolji od četiri nacionalnih parkova i, iako je ujedno i jedan od najizoliranijih nacionalnih parkova Zambije, što sam imao prilike vidjeti prekjučer kada sam putovao do njega, nije mi žao truda.
Sama rijeka Luangwa obiluje životinjama – osim već spomenutih vodenkonja i krokodila, u rijeci živi dvadesetak vrsta riba i dok prolazimo preko mosta preko rijeke koji označava ulaz u park, vidim nekoliko ribara koji ribare na Luangwi u svojim kanuima, tzv. makoro, svaki izdubljen od jednog komada debla. I nije to jednostavan posao. Ribariti na Luangwi je veoma opasno. Tu su krokodili, ali još opasniji su vodenkonji koji, ako ih naljutiš, mogu kao iz šale prevrnuti kanu i pogostiti se ribarima.
Prostor današnjeg nacionalnog parka od davnine je bilo jedno veliko lovište gdje su bogati zapadnjaci dolazili loviti divlje životinje kako bi se kasnije doma mogli hvaliti slonovkim kljovama, rogovima antilopa ili tepihom od lavlje ili leopardove kože. Lovilo se ovdje sve do sredine 20. stoljeća kada se započelo s prvim znakovima zaštite životinjskog svijeta. Najprije je ovdje ustanovljen zaštićeni privatni rezervat, a 1972. godine rezervat je proglašen i nacionalnim parkom. No, unatoč velikom izlovu u prošlosti, ovaj nacionalni park obiluje životinjama. Jedine prave žrtve su nosorozi kojih ne samo da više nema u Južnoj Luangwi, nego u čitavoj ih je Zambiji ostalo samo četvero i to u nacionalnom parku Mosi-Oa-Tunya, kod Viktorijinih slapova.
Nismo ni ušli u nacionalni park, a već su nas “zaskočile” žirafe. Da budemo precizniji – Thornicroft žirafe, endemične vrste u nacionalnom parku Južna Luangwa. One se razlikuju od žirafa u Južnoj Africi po izrazitijoj pigmentaciji. Malo dalje nailazimo na slonove. Pa još slonova. I opet slonovi. Južna Luangwa ima zavidnu populaciju afričkih slonova, a u ovo vrijeme vidimo i puno malih slonića od kojih neki imaju tek koji mjesec. Od antilopa najčešće su ponovno impale (ili McDonalds antilope) te puku, koje nisam vidio u južnoafričkom Krugeru, a izgledom i ponašanjem veoma su slične impalama, no na guzici nemaju McDonalds znak. U Južnoj Luangwi su i posebne zebre, tzv. Crawshay zebre, koje se razlikuju od uobičajenih zebra koje se pronalaze po čitavoj Africi jer nemaju smeđe linije između onih crnih. Tu je i waterbuck i divlja svinja (warthog), ali ono što me posebno impresionira u Južnoj Luangwi je velika populacija raznih vrsta ptica, od kojih neke imaju prekrasno obojeno perje. U Južnoj Luangwi ima preko 400 različitih vrsta ptičjeg svijeta. Pobjedu po meni odnosi tzv. crowned crane, nazvana tako jer na glavi ima perjanicu, inače nacionalna ptica Ugande i nalazi se na ugandskoj zastavi. Fisheagle, vrstu orla, inače nacionalnu pticu Zambije koja se nalazi na zambijskoj zastavi, također ovdje pronalazimo. Tu su i razne vrste roda te ptica strvinarki, nalik na naše bjeloglave supove. Slučajno pronalazimo lešinu vodenkonja oko kojeg se sjatilo mnoštvo strvinarki. No, vodenkonj ima jako debelu kož pa dok ne omekša s vremenom, strvinarke se hrane vodenkonjevim najmekšim dijelovima – očima. A kad koža dovoljno omekša, počet će se hraniti iznutricama. Ako ih ranije, tj. u večernjim satima, ne preteknu drugi pretendenti na prijestolje strvinara – hijene.
A onda nalazimo lavove. Grupa od njih osam, tata lav s velikom grivom, nekoliko lavica i mladunčadi od nekoliko mjeseci, lijeno leže u hladu nekoliko grmova. Oni su noćne životinje i nakon ranojutarnjeg lova, miruju sve do večeri. I lavovi, iako sada djeluju pospano, zaista s pravom nose titulu kralja životinja. Veličanstvene su to životinje! A naš vodič Erik u otvorenom džipu dovozi nas na dva metra od jednih od najopasnijih afričkih predatora. Srce jako kuca, skoro pa osjećamo dah ovih životinja. Adrenalin. Tada se jedan mladi lav naglo diže i mi mislimo da kreće na nas. No on se samo premješta iz hladovine jednog grma u hladovinu drugog.
Na večernjem safariju malo nas je više – ukupno šest. Tu smo opet Nijemica i ja, zatim stariji Englez i Engleskinja koji su prije četiri tjedna krenuli na putovanje iz Ugande, te dvije Nizozemke. Očekujemo pronaći lavove i leoparde u lovu. Ali nakon dva sata dobivamo pravo afričko nevrijeme. Od životinja puno navečer ne viđamo – nekoliko slonova, vodenkonja koje je kiša izmamila iz rijeke, naravno impale i pukui na stotine (čini se jedine lude životinje poput nas da po ovoj kiši hodaju okolo), dva afrička bizona koji se valjaju u blatu kako bi se ohladili (iako uz kišu koja nemilice pada ne znam od čega se hlade – vjerovatno su samo lijeni), jedan baby krokodil... A kiša pada i pada u velikim kapima. Grmi i sijeva. Iako imamo kabanice, one nam ne pomažu previše i ubrzo smo posve mokri. A tada naš džip staje u blatu i mi moramo izaći ne bismo li ga malo pogurali. Uspijevamo. No, ubrzo je potrebna još jedna intervencija i puno ozbiljnija i svi na kraju završavamo u blatu. Kiša ne prestaje. Na kraju složno odustajemo od safarija i vraćamo se u kamp kojim šeću (i ovaj put zaista) – vodenkonji. Vidimo ih nekoliko i nije nam svejedno.
Noćni čuvar s reflektorom me prati u šator. I tamo neugodno iznenađenje. Kada sam odlazio na safari, zaboravio sam povući patent na vanjskim vratima! Kiša je dobro namočila polovicu šatora. Ja mokar do kože. Blatnjav. Gore ne može biti...