Zanimljivo je kako se čovijek zna prilagoditi nekim stvarima. Prilagodba nas je uostalom i učinila vladajučom vrstom na svijetu, otkad nam je Prometej tutnuo vatru u ruke.
Do malo prije sam bio jednostavno lud za mediterankama i tamnoputim ženama crnih i smeđih očiju (da sam napisao "kafenih" brijem da biste me išli ispravljat haha), a sad se dešava da primječujem cure sa suncem u kosi otkad mi se jedna takva počela sviđati. Pa sam nekako ravnodušan prema onima koji su me prije znale ostavljat bez daha.
Ajmo dalje.
O reklamama
Prezirem ih svom dušom ali su mi još podnošljive kad su na televiziji pošto imam tu mogučnost da ih maknem promjenom programa. One koje se nalaze u vanjkom svijetu nastojim ne abadirat ni pod razno. Ko da ih nema. No naša imperjalna magenta kompanija je odlučila i u tom pogledu uzvratiti udarac.
Dok čekam autobus ne mogu ne čuti kako mi iz reklame pjeva Luka Nižetić, koji mi do tog trenutka nije bio ni topal ni hladan, ali sad me neopisivo živcira. Kakva je to reklama na javnom prostoru koja mi želi silovat um i učiniti da mi se ta njegova pjesma "Ljubav je nešto što se dogodi" pošto poto mora svidjeti.
Kakav je to dogovor s nečastivim?
Bit će isti onaj koji su sklopili Gibonni i Nina Badrić samo da bi se bolje prodali.
Jeste li gledali Minority report sa Tomom Kukurozom? U tom filmu reklame ti se obračaju imenom i prezimenom tako da ti skeniraju oko. Kad sam vidio taj detalj u filmu prošli su me trnci od jeze da bi se to moglo zaista i dogoditi. A čini mi se da je već i počelo. E sad.., ne bi li trebala postojati kakva zakonska regulativa koja bi nas štitila barem na javnom prostoru?
A sad o prosvjedu
Želim ponosno istaknuti da sam ja bio unatoč kiši, vjetru i ovim gnjusnim narodom koji voli kukati kako mu je teško ali ne poduzima ništa u vezi toga. Uostalom kiša i loše vrijeme ne mogu biti izgovor. Bilo je odvratno puno ljudi koji su se po Korzu šetali i smijali se nama optimistima. A da ne govorim o onima koji su nas promatrali iz topline birceva i kafića. Sjećam se kako je su neka djeca iza vitrine promatrala nas prosvjednike kako prolazimo dok im roditelji komotno ispijaju kavu bez imalo grižnje savijesti, zapravo sa podsmjehom. Jedno od tih klinaca mi je pokušalo dotaknut ruku preko stakla pa sam i ja stavio ruku. To mi je ostalo nekako u lijepom sječanju.
Ono još ne zna ništa o životu ali ja polažem nadu u ta mala stvorenja. Da ne budu kukavice poput roditelja.
Naša greška je bila da smo se zaustavili ispred Jadranskog trga. Dok smo se šetali po Korzu imao sam osječaj da nas ima mnogo više a i tako smo mogli okupljat ljude u zadnji čas. Kad smo se zaustavili ispred HDZ-a mogli smo sfektivno vidjeti koliko nas malo ima tako da se naš broj počeo rasipat. Ali sam se s guštom derao "bando lopovska" kukavici u HDZ-u koja nas je promatrala iza zatvorenih škura. Možda je to bila samo neka čistačica ali bilo je dovoljno da me nabije bijesom.
Osim toga riješio sam se nepotrebnih razgovora. Ako mi netko krene pizdit kako je loše u ovoj zemlji ja ga samo priupitam ako je bio na prosvjedu. Nisi? E pa frende, boli me kita za tebe. Ti si pokazao kako je tebi zapravo dobro u ovoj prčiji.
Onaj lik (Robert Kralj mi se čini) koji se zabio jugom u Sabor je postao moj heroj. Njegovi razlozi mi nisu ni toliko bitni koliko mi je bitan čin. Jedini koji je imao muda da se zauzme za sebe za razliku od nas 4 miliona bedaka. S toga skidam kapu čoviječe i nadam se da će se jednom netko napraviti brončani odljev od tvog Jugića.
Jedino mi je žao što to nije učinio sa cisternom punom benzina (btw to je bio moj san u srednjoj školi).
S toga možete ga zvati teroristom. I složio bi se s vama kad bi u ovoj zemlji vladala demokracija u efektivi ali pošto su čak i vladajuči svijesni da je ova država najobičnija birtija onda mogu samo reći kako se nadam da će sljedećem past kobnija ideja na pamet.
Toliko od mene iz depresivnih mi Udina
Post je objavljen 10.12.2008. u 12:34 sati.