Teško je shvatiti zbog čega ostaješ kriv kad bi svatko drugi sa strane uvidio da to nije tvoja krivica.
(...)
Bojati se pitati, a još više bojati se dobiti odgovor.
Vidiš kako u njoj kjuča bijes, kako traži riječi da se opravda i opet sav teret stavlja na mene.
Oči joj se izbulje, podočnjaci joj postanu očitiji, žile joj se napnu na izlizanom vratu. Glas joj postane glasniji, šake se stišću u kamenje, obrve staju u zakrivljene linije da bi joj lice izgledalo okrutnije kako bi se ona osjećala bolje da me može zastrašiti. Bujica riječi koja izlazi. Točno razabireš kako svaku riječ izokreće naopako...Bujica riječi.
Gleda me tim svojim izbuljenim očima kao da želi da me nema. Gledam joj u to izlizano lice suznim očima i grizem donju usnu
da mi suze ne probiju ponos. Stavljam ruke na uši. Postala si čudovište. Zar i ti?!
Nedostaješ mi...Mada te mrzim, voljet htjela bi. I prvi put kao da zaista znam, da ne postoji sutra.
Post je objavljen 08.12.2008. u 23:02 sati.