Vodeće domaće pero istraživačkog novinarstva ja ili ti ga Juks aka Gordan Malić je dobio nenajavljen anoniman poziv na mobitel u 2h i 47 min. Pozivatelj mi se nije predstavio, već je tiho zarežao: „Juks, dođi odmah na Savski nasip. Želim razgovarati s tobom…“
Još uvijek bunovan i uznemiren od poziva otišao sam u kupaonicu, umio se, počešljao, skratio brkove, bacio istovar, oribao kadu, stavio mašinu na centrifugu, okrečio kupaonu i zamijenio pločice. Izlazeći iz stana zapalio sam cigaretu, obukao vjetrovku i pozvao lift…
Kada sam izašao van, podigao sam kragnu od vjetrovke i bacio pljugu. Bila mrkla noć, kiša je padala kao iz kabla, na uglovima ulice vjetar je raznosio smeće, pijanci i kurve su se derali a iz daljine se čuo lavež mačaka i mjaukanje pasa. Digao sam ruku i pozvao taxi. Vozaču sam kroz zube procijedio: „Slijedi onaj automobil!“ Vozač me izbacio van derući se da mi jebe milu majku, on radi 12 sati i sad ga zajebavam da slijedi auto u pustoj ulici. Osvrnuvši se, shvatio sam da je u pravu, čak nisam bio na ulici, nego na praznom parkingu ispred zgrade. Morao sam na pljusku čekati drugi taxi, koji je došao za sat vremena. Ovaj put sam rekao: „Savski nasip, vozi!“
Nešto kasnije, dvije siluete su se rukovale na Savskom nasipu, ispod mosta slobode. To nismo bili ja i misteriozni pozivatelj, nego vozači tramvaja koji tu razbijaju lozom krizu. Par sto metara dalje, ja sam pogledom prešao po grmu koji se tresao. Približivši se, prepoznao sam svog pozivatelja. S lažnom hrabrošću u glasu, glasno prozborih: „Jel ga zaguljuješ?“ Grm se prestao tresti. Nakon par sekundi iz njega izlazi spodoba kojoj je kapuljača prekrivala lice. Nije odgovorila na pitanje, samo je rekla: „Pomozi mi.“ Pitah ga: „a koji si sad ti?“, a spodoba otpočne svoju priču:
Rođen sam u malom naselju (selu??! op.a.) kraj Zagreba. Rastao sam okružen roditeljskom ljubavlju i dobrim prijateljima. Jedino sam u srednjoj imao malu crnu epizodu, kada sam pao pod utjecaj zlog Lokija, ali to nema veze. Uskoro sam se počeo zanimat za žene, a žene su vragovi… Tako sam svojevremeno upoznao nju, Mia K. Uskoro sam se zaljubio u Miu, i iako me moja majka plačući upozoravala da nešto nije u redu s njom, uskoro sam postao romantično đubre. Jedne noći, oteli su me. Probudio sam se na planeti Skaa-Vaay, galaktika Duke-dina. Tamo je sve drugačije nego tu, neznaju za Velog Jožu, žene ne piju kave u bircu nego pivo, rakija se pije za ručak… I svi su seljačine, ne seljaci. Radili su mi najbrutalnije pokuse, željeli su ispitati granice prosječnog humanoida. Napijali su me od ranog jutra, ne bi li ispitali utjecaj alkohola na homo sapiensa, vodili su ljubav sa mnom kraj otvorenih vrata a pritom mi nisu dali da strastveni uzdah pustim, vodili me na domjenke gdje su svi bi bili primitivni a ja sam to morao gledati, vodili me na kafice kod nekih meni nepoznatih ljudi itd.
Pobjegao sam im, dokopao se svemirskog broda „HŽ“ i vratio se u svoje naselje (selo??! op.a.). Sad sam tu, želim da objaviš reportažu o meni, da ne bi drugi pali pod utjecaj zlih svemiraca.
Ovo dalje sad opet pišem kao Juks, kad smo to riješili idemo u revijalnom tonu dalje-u tom trenutku spodoba je podigla glavu a modrozelenkasta mjesečina obasjala je njegovo izobličeno i odvratno lice. Vidio sam mu suzu na obrazu… ili je to bila kiša koja je i dalje nesmiljeno padala, dugo, dugo u mrklu noć…
Post je objavljen 08.12.2008. u 22:14 sati.