mirisalo je na oluju
ćutio ju je u zraku
u dahu
nabreklim žilama
osjećao između dva treptaja
kako se približava
podmuklo kotrlja
bremenitim nebom njegovih misli
oluja kakvu dugo već doživio nije
možda nikada...
slutilo je na oluju
znala je to
predosjećala
iako nije vidjela neba
iako joj se ne dotaknu vjetar
lica skrivenog iza vela.
znala je...
nutrinom njenom
zaparat će munje
snagom koju samo tuga porađa
tuga kakvu okusila nije
možda nikada...
znao je
ovaj će suton
drugačiji biti
od svih onih sutona
bezbolno zemljom razasutih
ova će noć
samoćom optočena
donijeti spoznaju
da ona više ne diše
za njega i zbog njega
gubi je
gubi sva jutra
u kojima se kraj njega mogla buditi
sve zagrljaje u kojima će je
netko drugi grliti...
hoće li se sjetiti?
možda i suzu spustiti?
od noćas pa do vječnosti
za njega prestajem postojati
pomislila je
skrivajući suze što su se grušale
u naborima ljubičasta pogleda
usamljena
među neželjenim osmijesima
i zagrljajima
u bjelu stupicu uhvaćena
zlatom okovana
strepeć od sutona
koji se nijemo prikradao...
hoće li se sjetiti?
hoće li noćas na me misliti?
neka je pitanja najmudrije prešutjeti...
neke je tajne bolje ne razotkriti...
da sam je samo umio ljubiti...
da su me barem naučili praštati...
(dragi R., ovo je pjesma za tebe...)
Post je objavljen 08.12.2008. u 15:35 sati.