Ima ljudi koje sretnes
samo jednom
i nikad vise...
Ali ucine ti zivot ljepsim,
poput cvijetka
kad zamirise...
I poslije se negdje skrije,
al se njegov miris dugo pamti,
kao i ljubav i dobrota
sto iz ovih ljudi plamti!
Ovu svoju staru srednjoskolsku pjesmu, ovaj put posvecujem svojim novim poznanicima i prijateljima - iz Mante!
A o ostalim detaljima, mog proslotjednog studijskog putovanja u Loju, sa s. Gilmom (uspjele smo srediti i dogovoriti sve oko njena doktorata!), i svemu drugome sto smo obisle i dozivjele u samo nekoliko dana (to doista mozemo samo mi : )
- zahvalnom posjetu nacionalnom Gospinu svetistu Cisne kod Loje (uoci sutrasnjeg Gospina blagdana Bezgresnog Zaceca),
- posjetu rusevinama starog grada Inci - Ingapirca, kod Cuence,
- svetistu nove ekvadorijanske svetice Narcise u Nobolu kod Guayaquila (9.12. je njen blagdan!) i puno toga drugoga, u nastavcima...
A sutra, umorne, ali zadovoljne i prepune pravih latinoamerickih dojmova s juga Ekvadora vracamo skolskim obavezama i nasoj dragoj djecici!
Uz moju pjesmu s pocetka mog boravka ovdje u Ekvadoru (za nove citatelje, koji je mozda jos nisu procitali):
Vida ecuadoriana
Ekvador me grli djecjim rukama,
i gleda djecjim ocima,
i smijesi mi se djecjim usnama...
I sapuce, zamori i tepa
jos mi ne potpuno razumljivim rijecima...
I place djecjim suzama,
i tjesim ga,
i grlim...
I zalijece se prema meni,
i baca mi se u narucje...
I igra se sa mnom.
I kaze mi
"Dobro jutro, uciteljice!"
nesigurno izgovarajuci rijeci
na satu engleskog...
I pita me kako napisati zadacu...
I daje mi da se divim
njegovoj prirodi,
i molim se u njegovim kapelama...
I da okusim njegova tropska jela,
i topli kruh kojeg je napravila
maestra Lenka...
I da ih sa sestrama dijelim njegovoj djeci,
i perem mnostvo sudja...
I vozim se u oblaku prasine,
po neasfaltiranoj cesti,
u trosnom kamionu
punom vrticke djecice...
Koju cemo sutra ponovo dovesti,
istim pjescanim putem...
Trajno zavoljevsi
ovo Izobilje siromastva!
I Ekvador - kao takav!
13.9.2007.
Post je objavljen 08.12.2008. u 01:30 sati.