ovaj svijet je izgubio smisao..čemu još postoji..hranimo ga zlom..polako nestaje i gubi se smisao ovog svijeta..ponekad poželim da se budem "sama"..da se nitko ne brine za mene..da jednostavno budem nevidljiva..nemam snage vjerovat u sebe i u ono što želim postići..izgubim se na pola puta do tog cilja..zar je sve to samo jebena iluzija?..zašto živim?..zašto me netko voli?.. zašto me netko ne podnosi?..bezbroj pitanja bez odgovora..postajem sama..nevidljiva..ima dana kad se nitko ne sjeti na mene..samo ako skupim snage i nazovem ih reći će..šta oćeš..a ja bih im htjela reć..čuti glas svog najboljeg prijatelja..al njima to nema smisla..niti neznam dal su oni moji najbolji prijatelji..imaju puno lica..nikad neznaš koje je ono pravo..il te vrijeđaju pred prijateljima..il kad ste sami pričate kao najbolji..gubim se u ovoj hladnoj sobi..dopire malo topline od pokojih prijatelja..ponekad poželim si skratiti muke..i ne patiti za nekim dečkom il za prijateljima koji me trebaju samo kad nemaju cigarete..pa neće više tako..sad ću ja malo zapovjedati neće oni stalno meni..trgnut ću se od ovog crno-bijelog svijeta..i reći ću nikad nemoj žaliti za nekime neka oni žale za tobom..
Post je objavljen 07.12.2008. u 18:05 sati.