Rasipanje je danas modus vivendi koji nam se toliko uvukao pod kožu da više ne znamo gdje završava stvarna, a počinje nametnuta potreba. Još jedna torbica. Novi par cipela. Izvrsni uvjeti kreditiranja za novi automobil. Pa tko bi znao, tko bi uopće htio reći ne?! Sve i odmah, imperativ je vremena u kojem živimo. Doduše, ima u tome i logike. Tko bi, kada bismo bili drugačiji, hranio sustav koji počiva na našim suvišnim, nestvarnim, nametnutim nam potrebama, onima kojima se niti ne pokušavamo oduprijeti? Pitanje vrijedno milijun dolara, što bi rekli Amerikanci. Valjda oni isti koji su ovaj sustav i osmislili.
E sada, duboko udahnite i spremite se za nešto sasvim drugačije. Vrijeme lišavanja suvišnoga. Svekolike štednje. Dok nam s jedne strane pod krinkom rasprodaja pokušavaju nametnuti trend sumanute kupovine, globalna financijska kriza otvara oči nad potrebom dubokog, istinskog i svekolikog promišljanja i revidiranja vlastitih potrošačkih navika. Prizivanje novog potrošača. Onog koji vjeruje u jednu novu, jedanaestu zapovijed: ne rasipaj.
Da, zvuči gotovo nemoguće, u praksi gotovo kao ne diši, ali nema nam druge. Zgrčen pod batinama ozbiljne krize, svijet stenje i hitno traži izlaz. Vlade raznih zemalja pokušavaju ga naći različitim mjerama koje, uglavnom, ne daju rezultata. »Hitrorez« koji uglavnom nude ne može pomoći društvima naviknutima na jednokratnu upotrebu, na potrošačku bulimiju, društvima koja počivaju na lancu zaduženja koji se počeo lomiti. Banke, donedavni simboli bogatstva, preko noći se pretvaraju u kule od pijeska.
»Mali« čovjek sada tako prerasta u veliku žrtvu. Najprije u žrtvu straha da je zbiljska neimaština na pragu, a potom, razgolićen, u žrtvu osjećaja koji ga je hranio - da je (gotovo) sve dostupno, žrtvu trenutka koji od njega uistinu traži da se prisjeti zaboravljenih vrijednosti. Riječ skromnost već dugo nije u modi. E, dragi moji, nova igra donosi nova pravila, a štednja je jedno od najvažnijih.
Nećemo se više moći oglušivati o činjenicu da je milijarda naših najbližih susjeda pothranjena pa onda dnevno 20 posto ukupne hrane koju trošimo bacati u kantu za smeće. Počet ćemo gasiti stand by lampice na električnim aparatima i tako godišnje samo na jugu Europe uštedjeti 400 milijuna eura. Razmislit ćemo ima li smisla bacati 300 litara vode samo da bismo oprali limenog ljubimca dok istovremeno 42 posto populacije subsaharske Afrike živi u uvjetima kronične nestašice vode. Stiže vrijeme u kojem više nećemo zimi grijati stanove do temperature na kojoj moramo otvarati prozore. Kreditne kartice više neće biti smatrane lijekovima protiv depresija i ostalih psihičkih poremećaja. Kada i mi osjetimo što znači trenutak u kojem tuđa koža postaje i vlastita, do jučer nepopularne mjere postat će općeprihvaćena praksa. Nije sve to samo u ime gospodarske krize. Jedanaesta zapovijed posljednja je nada da ćemo, u svijetu zaboravljenih vrijednosti, iznaći načina za mjeru, a da će nas ta mjera odvesti u novi stil življenja u kojem će biti više prostora za potrebe koje nisu samo i isključivo one prvog lica jednine.
----------------------------------------------------------
prenesen članak (zapravo dio članka) iz Glasa Istre....
...ispada da u poslijednje vrijeme samo nešto pejstam...no to je iz razloga što po običaju nemam vremena pisati...a možda ni misliti...no zato uspijevam nači članke baš po mom ukusu...štono bi se reklo...iliti ko da sam ih sam pisao...
Post je objavljen 06.12.2008. u 21:49 sati.