Sinoć je najprije opasno sijevalo nad jezerom, a zatim je ponovno počela kiša. Kišna sezona je uistinu počela u Malaviju, ali dobra stvar ovih afričkih kiša jest da gotovo uvijek padaju samo noću, a dani su uvijek lijepi i sunčani.
Tako i jutros kad sam se probudio, kiše više nije bilo. U 05:30 već se dobrano razdanilo i sunce se već pripremalo izaći. Mene je već čekao kamion da me odveze natrag u Monkey Bay. Ovaj se put vozim odostraga, kao pravi Afrikanac.
Današnji dan rano je počeo s iznenađenjima, ali ne žalim se dok god su ona ugodna. Očekivao sam ponovno neku prekrcanu matolu ili minibus. Došao je pravi pravcati autobus kakvim se još na ovom putovanju nisam vozio. AXA je trenutno najbolja autobusna firma u Malaviju. Kažem 'trenutno' zato jer je ovo Afrika, a u Africi novi autobusni prijevoznici ili niču iz dana u dan kao gljive poslije kiše ili nestaju s pozornice brzinom svijetlosti najčešće bankrotirajući. Tako je donedavno najbolji malavijski autobusni prijevoznik Shire bankrotirao, ali njegovo se ime još uvijek vidi po autobusima i autobusnim kolodvorima po Malaviju koje su kupili neki drugi ljudi. Moj današnji autobus ima za svaku osobu sjedalo, a ne kao dosada da se na jednom sjedalu guraju po dvije osobe. Po prvi put nema guranja, stiskanja, bliskih susreta sa suputnikovim miomirisima... Napokon se vozim kao čovjek, a ne kao životinja! Skoro – iznimno glasna malavijska glazba preko zvučnika kvari osjećaj ugode. I u diskoklubu je manje decibela.
Iznenađenjima danas nema kraja. Bio sam pripremljen na lošu cestu do Lilongwea i čak do 10 sati vožnje. Tako stoji u oba moja vodiča: “Putovanje od Monkey Baya do Lilongwea je noćna mora.” No, cesta je odlična i čini se nova. Ubrzo uz cestu vidim i tabelu s objašnjenjem: “Financirano od strane Europske Unije”. Saznajem da se i trajanje vožnje poprilično smanjilo – umjesto do 10 sati truckanja po kakvoj takvoj cesti, danas treba svega oko četiri sata na novoj cesti da se iz Monkey Baya stigne u malavijski glavni grad.
Iz daljine gledam zapadnu obalu jezera: visoke planine poput bedema odvajaju jezero od zapadnog Malavija i Lilongwea. Te planine i jezero uopće su dio velikog afričkog Rifta koji se proteže od Crvenog mora na sjeveru pa do Mozambika na jugu. Nastao je tektonskim pomicanjem zemljine kore u dalekoj prošlosti. Prelazimo preko planina da stignemo do Lilongwea. Pozdravljam se s malavijskim jezerom.
Vožnja do Lilongwea nije baš trajala četiri sata kako mi je rečeno. Više je bilo pet i pol sati. Ali još uvijek je to puno kraće od prvotno očekivanih deset sati. Koje olakšanje kad na glavnom autobusnom kolodvoru u Lilongweu izlazim iz autobusa i ne moram više slušati malavijsku glazbu. Ima sličnosti s jamajkanskom reggae glazbom, ali nakon pet i pol sati glazbenog teroriziranja ne želim čuti više ni jednu jedinu notu!
“Glavni grad... ok. Ovo je glavni grad.”, gledam kroz prozor taksija dok me vozi prema hotelu. Lilongwe liči na malo veće selo. Grad je novijeg datuma. Prije 1975. godine kada ga je Banda proglasio novim glavnim gradom Malavija, ovdje nije puno toga bila. Tih godina počelo se graditi, u prvom redu zahvaljujući južnoafričkom novcu. Naime, u vrijeme južnoafričkog apartejda Hastings Banda je održavao, unatoč embargu, dobre gospodarske veze s Južnom Afrikom. I Južnoafrikanci su mu se zahvalili izgradivši novi glavni grad. Nema ovdje nebodera. Zapravo, najviša zgrada je jednokatnica. “Rijeka” Lilongwe dijeli grad na stari i novi dio, tj. onaj dio prije i onaj nakon 1975. godine. Blatnjava je, posvuda je smeće, ali ni ovdje to očito previše ne zabrinjava ljude koji se kupaju u rijeci i peru robu. Odlazim do glavne tržnice u potrazi za magnetom za frižider. Tržnica je pravo ogledalo Lilongwea: prljava i smrdljiva, limene straćare nagomilane jedna do druge u kojima se prodaje sve, od mesa i ribe (s puno muha) do najčešće raznih automobilskih dijelova. Magnet za frižider ovdje ne pronalazim. Pronalazim ga na kraju u hotelskoj suvenirnici!
U Mozambiku se ne sjećam da sam naišao na prosjake. Ovdje u Malaviju naišao sam na njih već u Blantyreu, a sada i u Lilongweu. Čim vide stranca, odmah krene jedno te ista spika:
“Mzungu! Boss! Money!, i ispružene ruke, molećljive oči.
Navečer, dok pišem ove retke, do mene dopire poziv mujezina na molitvu s minareta obližnje đamije. Malo me to iznenadilo. Zaboravio sam da je u Malaviju 12% stanovništva muslimanske vjere. Većina su ipak kršćani.