Prvi grmovi čaja u Malaviju došli su iz Indije. Posađeni su u prvim kolonijalnim danima Nyassalanda početkom 20. stoljeća i ubrzo je proizvodnja čaja postala, uz duhan i šećer, najvažnija gospodarska grana tadašnjeg Nyassalanda i današnjeg Malavija.
Odlazim nakratko na Chitakale Tea Estate da vidim izbliza berače čaja. Na ulazu me čuvar traži 5000 kwacha za upad. Dajem mu 500. Zadovoljno me pušta na posjed. Rano je. Još nije ni osam sati, a berači, muškarci i žene, stari i mladi, već su oko grmova i beru čaj. Svaki ima veliku košaru na leđima u koju baca ubrani čaj, a u ruci dugačak štap koji polaže na vrh grma i pretpostavljam da im koristi za mjerenje. Ubiru se samo svježezeleni mladi listovi čaja, a oni stari se ostavljaju. Na kraju dana svaka košara se važe i na temelju težine svoje košare ovi berači dobivaju nadnicu. Listovi čaja nakon toga se selektiraju, suše i na kraju pakiraju u vrećice čaja koje se onda izvoze po čitavom svijetu. Jako malo čaja na kraju ostane u Malaviju, a i ono malo što ostane, lošije je kvalitete. Okidam par fotografija berača u grmovima čaja, u pozadini se uzdiže Mount Mulanje. Traže me novac, nešto što nije baš uobičajeno u Malaviju, ali vjerovatno zato jer su im nadnice jako male. Par njih dajem nekoliko kwacha.
U povratku u hotel uz cestu pronalazim dječaka koji prodaje odlične fritule za doručak. Veće su od naših i skoro su poput krafni. I jako su ukusne. A svaka dođe svega 10 kwacha (40 lipa)!
Dug je put preda mnom. Htio bih danas stići do Cape Macleara na jezeru Malavi. Potrebna mi je plaža nakon tjedan dana putovanja i mijenjanja hotela svaku noć. Potrebno mi je malo se stacionirati negdje. Prvi korak je najlakši – natrag istim putem u Limbe. Opskrba kwachama na bankomatu jer do Lilongwea bankomata nema, a ne želim ostati bez lokalne valute, iako još imam i dolare i eure. U Limbeu nalazim matolu do Mangochija, koji je na otprilike pola puta do Cape Macleara. Treba samo sačekati da se napuni, a to u podne je već pomalo nemoguća misija. Vani počinje lijevati kao iz kabla. Blato i lokve su posvuda. Gledam ljude kako u japankama gacaju po tom blatu i smeću, mnogi mokri do kože jer nemaju kišobran. Neka samo pada. Nadam se da će kiša potjerati neke od njih u matolu pa da napokon krenemo. Zločeste misli.
Kad napokon krećemo, razvedrilo se i sunce se ponovno probija kroz oblake. Malo izvan Limbea izgleda kao da nikad nije ni padalo. Sve je suho. Pejzaž je tipično afrički: brežuljci prekriveni niskim raslinjem, a uz cestu naselja kućica od blata i slame i tu i tamo polja koja čekaju kišu. Prolazimo kroz Zombu, do 1975. godine glavni grad Malavija. Zomba nipošto ne izgleda kao jedan od važnijih gradova Malavija. Nema ovdje višekatnica. Jedino je glavna ulica asfaltirana. No, okolica Zombe je prekrasna i po prvi put danas vidim guste šume. Uz Mount Mulanje i Nyika i Viphya visoravni nešto sjevernije u Malaviju, Zomba je jedno od najposjećenijih trekking destinacija u Malaviju.
Piše da matola ide za Mangochi. Vozač nas izbacuje u Liwondeu, na pola puta za Mangochi. Kaže da nema dovoljno ljudi i ne želi dalje. Pronalazi nam drugu matolu prema sjeveru. Ova je dupkom puna i tamo gdje ima mjesta za tri osobe, nalazi ih se po četiri ili pet. Jedna osoba čak napola viri van. Matola je opasno prekrcana, ali moram s njom. Jedina mi je šansa da do večeras dođem do jezera. Ne smijem gubiti ni minutu.
U Ulongweu se opraštam s Južnoafrikancima koji odlaze na par dana u Nacionalni park Liwonde. Malavi nije na glasu kao safari destinacija jer zapravo baš i nema puno velikih živina. NP Liwonde je jedno od rjetkih mjesta u zemlji gdje ljubitelji safarija mogu uživati. Ima nešto vodenkonja, nosoroga i slonova no, kako idem za Zambiju i nacionalni park Južna Luangwa, Liwonde mene osobno previše ne privlači.
U matoli se ne mogu ni pomaknuti. Zraka nema. A vozač svako malo još i staje ne bi li ubacio još koju osobu unutra. Lud je. Ma svi su ovdje ludi. A ponajviše ja što se uopće vozim u njoj. Nije ni čudo da nakon AIDS-a, prometne nesreće u Malaviju uzimaju najviše žrtava. Ali nemam druge opcije...
Mangochi je nekada bio važno trgovište robovima u Malaviju. Sve dok britanski kolonizatori nisu stali na kraju trgovanju robovima. Glavni trgovci bili su doseljeni Arapi, uglavnom iz obalnog područja današnje Tanzanije, posebice Dar es Salaama i Zanzibara. Tamo su Arapi još ranije došli iz prostora današnjeg Omana na Arapskom poluotoku. Ti Arapi su u Mangochiju paktirali s najjačim poglavicama koji su hvatali pripadnike neprijateljskih plemena i prodavali ih Arapima koji su ih kasnije u najtežim uvjetima gonili preko Malavija i Mozambika na obalu Tanzanije odakle su ih brodovima kasnije vozili tamo gdje su bili potrebni. Danas, kada gledam stanovnike Mangochija, vidim da neki od njih nisu toliko crni, a u licima im čak i primjećujem arapske crte lica.
Nemam puno vremena za istraživanje Mangochija. Moram nastaviti prema jezeru. Tu mi se nude dvije opcije. Jedna je nastaviti minibusom za Monkey Bay koji je petnaestak kilometara udaljen od Cape Macleara. Međutim, navečer ću teško iz Monkey Baya pronaći prijevoz dalje za Cape Maclear, a ne bih baš želio spavati u Monkey Bayu koji nije ništa više od obične luke odakle parobrod Ilala jednom tjedno kreće na svoje putovanje po jezeru Malavi prema sjeveru. Druga opcija je kamion. Dečki obećaju da ću stići puno brže od minibusa, koji je uz to trenutno tek napola pun, te će me dovesti ravno do vrata Chembe Eagle Nest Lodgea u Cape Maclearu.
Suvozačko mjesto u kamionskoj kabini je samo za mene. Takav je dogovor. Ako već papreno plaćam, želim cijelim putem kakav takav komfort. Dosta je bilo gužvanja za danas. Vozač je dečko od svega devetnaest godina koji izgleda toliko djetinjasto da me strah uopće pitati da li ima vozačku dozvolu.
Vani pada mrak, a meni se čini da neću tako brzo stići do toliko priželjkivanog jezera. Kamion staje svako malo da pokupi ili ostavi putnike koji se guraju iza u kamionu. A kad sam pomislio da stvari ne mogu biti gore i sporije, kamion odjednom staje. Pokvario se. I tako stojimo usred nekog sela kojeg nema ucrtanog na karti. Mrkli mrak. Ulica je neosvjetljena. Osvjetljene su tek neke trgovine i kafići. Iz jednog dopire glasna malavijska glazba. U daljini sijeva i priprema se kiša. Moram priznati da me malo trta. Kako li sam mogao biti toliko glup da krenem s potpuno nepoznatim ljudima u kamionu po mraku?! Skrivam nešto novca u čarapu u slučaju da me zaskoče negdje u ovoj divljini. A da stvar bude još gora, nakon četrdesetak minuta pokraj nas prolazi onaj minibus iz Mangochija. I odlazi. A ja se pitam da li ću uopće stići igdje?
Oko osam navečer smo u okolici Monkey Baya i ponovno stajemo ne bi li vozač natankao kamion dizelom s crnog tržišta. Sada postajem krajnje iziritiran ovakvim ponašanjem. Mrak je, a pred nama je najgori dio ceste – posljednjih petnaestak kilometara iz Monkey Baya do Cape Macleara je neasfaltirano. Cesta je užasna. Nevjerovatno neravna. Podsjeća me na one naborane metalne daske za pranje rublja koje su naši stari imali po kućama, a mnogi ih još uvijek vjerovatno imaju po udaljenim selima po Hrvatskoj. U devet sati sam napokon na svom jezeru. Potpuno sam raskliman i ne želim se micati odavdje sljedeća dva tri dana. Žicam čuvara da nagovori glavnog kuhara da mi nešto spremi za večeru. Cijeli dan od žurbe nisam stigao ništa pojesti. Jedino što sam danas pojeo bile su one fritule za doručak u Mulanjeu. Gladan sam kao vuk. Pojest ću bilo što. Kuhar dolazi iz svoje kućice samo zbog mene i otvara kuhinju. Na roštilju mi sprema chambo ribu iz jezera. Riječ je o ribi iz porodice ciklida. Dok jedem, razmišljam o tome da velik broj akvarijskih ribica koje se mogu kupiti kod nas dolaze upravo iz jezera Malavi. Mnoge su iz porodice ciklida. Chambo je bljutav čak i zasoljen pa mislim da je moje eksperimentiranje s akvarijskim ribicama završeno.