Šest je sati. Došao je Jona, naš vodič za alpinističku avanturu na Mount Mulanje. Nepotrebne stvari ostavljamo u Likhubuli i na planinu odlazimo samo s malenim ruksacima na leđima. Toplo je. U zraku je velika vlaga. A tek je rano jutro. Ne želim ni razmišljati kako li će tek biti kasnije. Možda smo trebali krenuti sat ranije s obzirom da se ovdje dani već oko 04:30. Ali Jona je rekao da nije potrebno. Sada, nisam siguran da li je bio u pravu.
Mount Mulanje je planinski masiv površine 650 km2. Litice su mu veoma strme (i stoga jako teške za uspesti se), a na vrhu se nalaze visoravni prekrivene travom, sukulentima i raznim niskim raslinjem, a nailazim i na biljku koja je nalik na našu kadulju. U prosjeku je visina masiva 2000 metara, ali postoji dvadeset vrhova koji prelaze 2500 metara nadmorske visine, a Sapitwa, najviši vrh Mulanjea i čitavog Malavija, ima 3002 metra nadmorske visine.
Sinoć je kišilo poprilično. Puteljak koji vodi na vrh je samo djelomično puteljak. Više je to kanal koji je urezala voda koja se s planine spušta u dolinu. Prvi dio puta vodi nas kroz šumu koja nažalost nije više djevičanska. Ovdje nailazim na ljudsku aktivnost: žena s visokim štapom kida granje u krošnjama ne bi li ih potom prodala na tržnici za ogrijev i zaradila koju kwachu; odrezana debla na svakom koraku, kao i ostaci paljevine, vjerovatno u procesu izrade drvenog ugljena. Jučer sam u Likhubuli vidio razne rezbarije od cedra, ali nisam ih htio kupiti. Cedar postaje ugrožena biljna vrsta u ovim krajevima i bit će tako dokle god postoji potražnja. Bolje ne poticati lokalno stanovništvo da uništava ovo veličanstveno drvo. Putem ih vidimo samo nekoliko.
Uspon je veoma težak i cijelim putem proklinjem samog sebe: “Što li mi je ovo trebalo?!” Vrućina i vlaga su nesnošljivi. Sunce cijelim putem neumorno prži. Sinoć sam uspio u CCAP-u pronaći par boca vode i hvala Bogu na one dvije kutije cedevite koje već 46 dana teglim od doma. Znao sam da će mi kad tad zatrebati. Već godinama bez cedevite ne idem na put.
Nakon četiri sata uspona preko strmih litica nalazimo se na visoravni. Pejzaž se ovdje promijenio: šuma više nema i prevladava samo trava i nisko raslinje. I za razliku od doline, gdje uz zelenu ima i poprilično žute boje, ovdje je gotovo isključivo zelena. Vidi se da je ovdje kišilo puno više nego u dolini. Mislim da je pejzaž jako alpski iako moram priznati da sam Alpe vidio samo pod snijegom, a bez snijega samo na fotografijama. I kad sam pomislio da neću izdržati, preda mnom je nizbrdica i planinarska kućica. Djeluje kao fatamorgana. Nakon šest sati mukotrpnog hoda konačno mogu odmoriti umorne noge. Ne želim razmišljati o sutrašnjem povratku. No, spust je uvijek lakši. Kad nema kiše. A nepunih pola sata nakon dolaska u CCAP planinarsku kućicu počinje lijevati kao iz kabla. Magla je obavila planinu. Ne vidi se ni prst pred nosom. Ne ostaje nam drugo nego li sjediti zamotan u deki na verandi i čitati. Nalazimo se na 1995 metara nadmorske visine i s kišom vani postaje hladno. Paula Therouxa sam odavno završio i sada mi ostaje Agatha Christie: “Smrt na Nilu”. I razmišljam o svom ispuštanju duše danas na Mulanjeu...