Zar opet u planine?!, pitam samog sebe. Očito mi vrag ne da mira. Ali šteta bi bilo doći u Malavi i ne pokušati popesti se na Mount Mulanje, s 3002 metra najvišu planinu ove zemlje. Postoji nekoliko ruta za planinarenje, a dok idem prema Mulanjeu još uvijek ne znam koju ću rutu uzeti ni koliko dana ni gdje ću spavati. I to mi se sviđa. Totalna improvizacija...
Iz Blantyrea ne postoji transport direktno do Mulanjea, a uz to još je i nedjelja. Stoga uzimam matolu do Limbea i od tamo direktno za Mulanje. Imam sreću da na stajalištu minibuseva u Limbeu nailazim na tri Južnoafrikanca koji također razmišljaju uspesti se na Mount Mulanje. Odlučujem im se pridružiti. Svo troje su tridesetogodišnjaci: Marcin je Poljak koji je kao mali došao u Južnu Afriku i od tada živi u Cape Townu; Paulo i Doogle žive u Johannesburgu. Došli su prije dva dana avionom iz Južne Afrike u Blantyre i namjeravaju provesti dva tjedna putujući po Malaviju.
Cesta od Limbea do Mulanjea prolazi kroz prekrano brežuljkasto područje plantaža čaja u čijoj se pozadini uzdižu visoki Thyolo Mountain i Mount Mulanje. Thyolo se naziva glavnim gradom čaja u Malaviju. I s pravom. Jer ovdje se nalazi nekoliko poznatih plantaža poput Satemwe. Zelene plantaže čaja su posvuda. Dokle god pogled seže. Kako je nedjelja, danas nema berača čaja, ali nadam se da ću na povratku s planine imati priliku malo prošvrljati po nekoj od plantaža i vidjeti uživo kako se ubire čaj. Osim plantaža čaja, ovo je područje poznato i po šumama, posebice mahagonija i cedra, ali nažalost lokalnom stanovništvu treba drvo za ogrijev, a neki ga koriste i za izrezbariti suvenire, pa je mahagonija i cedra sve manje i manje. Uz cestu vidim mnoštvo velikih vreća s drvenim ugljenom koje lokalno stanovništvo vjerovatno proizvodi od – mahagonija i cedra.
Izlazimo iz minibusa u Chitakaleu, malenom i krajnje nezanimljivom mjestu s nekoliko trgovina i prašnjavom glavnom ulicom, dva kilometra prije Mulanjea. Ovdje bi trebali pronaći matolu do Likhubule, sela koji se naziva vratima u Mount Mulanje. Matolu nije teško pronaći, ali teško ju je napuniti. Likhubula je maleno selo od nekih 400-tinjak stanovnika u podnožju Mount Mulanjea i malo je ljudi koji putuju između Chitakalea i Likhubule, posebice u nedjelju. Ni nakon sat vremena čekanja i znojenja u matoli, nije ni napola puna. Na kraju vozač ipak pristaje povesti nas prema Likhubuli, ali samo do pola puta. Više mu se ne isplati. Likhubula je udaljena svega 11 kilometara od Chitakalea, ali cesta je neasfaltirana i vrlo loša. S prvim kišama za slabija vozila postaje i neprohodna. No, radnici rade na njoj i popravljaju ju. Glavno da se pomaklo s mrtve točke.
Zelene plantaže čaja i dalje su posvuda oko nas. Usred ničega vozač matole izbacuje nas na cestu. Dalje ne ide. Par lokalaca, željnih zaraditi koju kwachu kao vodiči i nosači na našem sutrašnjem usponu na Mulanje, pokazuju nam prečicu prema CCAP Guesthouse. Zapravo ne znam da li se ona može uopće nazvati prečicom. Cesta je duža, ali prohodnija za nas, gradsku čeljad s teškim ruksacima na leđima. Puteljak kojim nas oni vode je uzak, malo se diže pa spušta, prolazi kroz šumu pa preko potoka. Kada nakon gotovo sat vremena konačno dolazimo do CCAP-a, želim samo tuš i nikakvo više hodanje za danas. Caput. Fin.
CCAP Guesthouse drži crkva (koja točno, nisam saznao). Struja radi na generator, ali generator je u kvaru već mjesec dana i čekaju zamjenu koja nikako da dođe. Voda dolazi iz obližnjeg potoka, ali na kapaljku (predvečer čak i posve ostajemo bez vode jer je rezervar presušio pa ga moraju ponovno napuniti). Ali unatoč svim tim nedostacima, zidane kućice koje CCAP nudi turistima su jako udobne. Usudio bih se reći – dašak luksuza u malavijskoj zabiti.
Dok su Južnoafrikanci otišli planinariti do obližnjeg slapa, udaljenog nekih sat vremena hoda od CCAP-a, ja ipak odlučujem ostati u Likhubuli. Slapova sam se na ovom putovanju nagledao i, osim ako to nisu Viktorijini slapovi, drugi me više neće vidjeti. A i desno oko me počelo nešto zezati. Dosta se zacrvenilo i malo iritira. Bolje ne ići danas na duge pruge. Umjesto toga, s fotoaparatom u ruci mislim da bi moglo biti zanimljivo prošetati malo po Likhubuli i vidjeti kako živi lokalno stanovništvo. Također bih se mogao opskrbiti hranom i pićem za sutrašnji uspon na Mount Mulanje jer na planini postoje samo planinarske kućice i nikakva hrana ili piće.
U CCAP kućici se može čuti žuborenje obližnjeg potoka i dreka sretne djece koja se kupaju u njemu. Spuštam se do potoka i okidam par fotografija klinaca u vodi. Malavijci su jako siromašni, ali čini se sretni ljudi. Neprestano se smiju, osmijeh im je od uha do uha, tako da 'Usukurere!' ('Nasmješite se!') zapravo uopće nije potreban pri fotografiranju. A fotografirati se zaista vole. I za razliku od ljudi u nekim drugim zemljama svijeta, Malavijci ne traže novac za fotografiranje.
“Dobar dan! Kako je?”, pitam seljaka koji radi u polju i priprema zemlju za sjetvu.
“Dobro sam. Ti?”, odgovara mi. Ovdje u Malaviju običaj je odmah uz pozdrav raspitati se o sugovornikovom zdravlju.
“Ide ide. Hoće li kiša?”, pitam ga pokazujući prstom na tmurne oblake koji se polako iz smjera sjevera-sjeverozapada približavaju Likhubuli.
“Ne vjerujem. Možda malo. Kišna sezona obično počinje ovdje u rujnu. Ali već je skoro prosinac i još nismo imali kišu.”, žali se on. Klimatske promjene pogađaju svih na ovoj planeti, ali najviše ljude poput njega čije preživljavanje u potpunosti ovisi o zemlji, a zemlja o kiši.
Malo niže niz cestu prema centru sela pridružuje mi se Mitwe, dečko od možda dvadeset godina. Želi mi pokazati selo i pomoći kupiti namirnice.
“Selo je siromašno pa nećeš pronaći mnogo. U Chitakaleu i Mulanjeu je supermarket i tamo ima više stvari za kupiti.”, upozorava me. Ja sam posve zaboravio na hranu i piće. To je kad idem okolo bez glave.
U jednoj od trgovina pronalazim coca colu i to hladnu. Rjetko se po ovim selima pronalazi hladna coca cola. Zanimljivo je da je u ovim zemljama trećeg svijeta do boce vode teško doći, ali coca cole, koja uopće nije zdrava, ima na svakom koraku. Iskreno, coca cola mi je već navrh glave. Što se tiče hrane, nemam puno izbora. Jedna žena na malenoj lokalnoj tržnici prodaje svoja odlična peciva za svega 10 kwacha (40 lipa) po komadu. Uzimam i vrećicu sirovih, neprženih kikirikija, par manga te par kutija keksiju od kokosa. Više od toga u Likhubuli nema. Na povratku u CCAP ostajem bez jednog manga i kutije keksiju. Zažalio sam se nad seoskom djecom i dao im ih.
Predvečer se nebo otvorilo. Kiša kasni od rujna, ali dolazi baš dan prije nego li se trebamo uspeti na planinu. Peh?