POGLAVLJE ČETVRTO
o Grizliju – o tome kako Jake ne zna finski – o nekoj glupoj zabrani
Tiffany se prva počela ispričavati:
- Joj, oprostite što kasnimo, znate, bila je rasprodaja
u centru... Nisam mogla odoljeti... Onda sam nagovarala
Loinu da ide sam mnom... Pa je rekla da još ide na tržnicu... Ali sada možemo u kino!
- Khm, valjda - krene nešto reći Loina. - ...ali ja bih trebala prvo ići kući i odnijeti ove namirnice mami.
Ne morate me čekati, samo mi recite adresu kina i ja ću se već snaći nekako!
- O.K., adresa je... - veselim glasom reče Chris, ali ga upola rečenice prekine Jenny.
- Blento jedan! – Jenny se okrene Loini. Aimee kao da je znala što Jenny namjerava reći, pa ju nadoveže:
- Naravno da nećeš ići sama, izgubit ćeš se! To kino nije baš blizu...
Loina slegne ramenima:
- Ne brinite se, pa prošlo je četiri mjeseca od moga preseljenja ovdje... Valjda imam negdje kartu New Tebsenyja... A uostalom, četrnaest mi je godina... Evo, tu je negdje... - prekopavala je po svojoj povećoj torbi cvjetnog uzorka. Dvije minute je prošlo, ali ju je ipak našla. - Tu je! - vikne pobjednički i digne kartu u zrak.
Kao da nije znala što govori. Moglo bi se čak reći da je buncala. Iako je bila savršeno zdrava.
- Loina, pričaš gluposti. - suprotstavi se Loini Aimee. - Nema šanse da ideš sama tamo. Uostalom, možeš cijeli život živjeti baš ovdje, u New Tebsenyju, pa ga ipak ne poznavati tako dobro.
Okrene se prema Jenny. Namigne joj i izjavi svečanim glasom:
- Neka Jake ide s tobom kući. Odnesi namirnice mami, a mi ćemo vas čekati na kavi u Teb'su. Budemo gledali sljedeći film. Ovaj je ionako već počeo. Je l' to u redu?
Svi se pogledaše. Da, čini se kao totalno O.K. prijedlog.
- U redu onda -, reče Chris uzimajući uže s drveta.
- Idemo li?
- Dakle, u Teb'su! - vikne Tiffany dok su se udaljavali, mašući im.
- Vid'mo se! - pozdravi ih Jake. Loina ga samo sramežljivo pogleda.
Krenuli su tek kada im je društvo potpuno nestalo s vidika.
- Idemo? - upita Jake prvi se odmrznuvši iz sna.
Loina mu se toplo nasmiješi. Koga taj osmijeh ne bi mogao odlediti?
Krenuli su prema sjeveru. Loinin stan se nalazio u četvrti jako udaljene od baze.
Koračali su tiho, gledajući u pod. Tek bi ponekad netko od njih podigao glavu i pogledao ovog drugog. Put do odredišta bio je iznimno tih. Prošli su oko pedeset metara kada će Jake:
- Daj da ti ponesem vrećice.
- Hvala ti, ali ne treba. Nisu teške.
- Ma daj molim te. Nije mi nikakav problem.
Loina zatim popusti:
- Izvoliš. I hvala ti.
- Nema zime. Pa kralježnicu ćeš si slomiti noseći ovo.
Zahvalno mu se nasmiješila, pokazujući pritom svoje bijele zube, potpuno bez karijesa.
Put je bio dug, ali se isplatio. Cijelim je putem vladala grobna tišina, tek bi se pokatkad začulo cvrkutanje ptica ili uzvici djece u dvorištu. Prvo su prošli jedan puteljak koji vodi kroz park Mirror Gloss. Nisu se žurili. Promatrali su kornjače u mini-jezercima.
Loini je jedna ideja pala na um:
- Hajdemo nahraniti kornjače!
- Hranjenje je zabranjeno.
- Zašto? Pa nećemo je otrovati.
Jake slegne ramenima:
- Mi nećemo. Ali neki ljudi bi.
Loina se zbuni:
- To nismo mi!
- Uprava to ne zna. Tako su neka djeca kitovima u zoološkom vrtu bacala igle u ribi. Evo. Zato ne daju hranjenje. Nikome.
- Aha.
Nakon kraće šutnje opet se javi Jake. Htio je usrećiti Loinu. Nije znao zašto. Samo tako. Možda jer mu je prijateljica. Hm, samo prijateljica? Možda i nešto više.
Ali prvi put ju je vidio! Tek su se upoznalali. Kako može osjećati išta prema njoj? Ne poznaje ju dovoljno dobro. Možda – tako je mislio -, možda je osjećao jedino neku zaštitničku snagu, jer je bio stariji od nje dvije godine. A možda, tek možda, bile su to simpatije, ljubav čak?
Dakle, Jake reče:
- Khm, možda bismo mogli pitati ljude iz Uprave možemo li nahraniti kornjače, khm, naravno uz njihovu pratnju?
Glas mu je drhtao, bio je tih i napet. Što je ovo, Jakey, sramežljivost?
Čekao je Loinin odgovor. Ona klikne, radosna i uzbuđena:
- Odlična ideja!
- Super, idemo onda.
Ured uprave parka nalazio se desetak metara udaljen od
jezerca. I evo ih, došli su. Na jednom od drvenih zidića s vanjske strane pisala su pravila ponašanja i parku i takve gluposti. Bilo ih je na engleskom, njemačkom jeziku te francuskom i španjolskom, pa čak i na finskom.
Tko zna zašto baš na finskom?!
Pokucali su na vrata. Dubok glas ponudio im je ulazak. Unutra nije bilo ništa osobito niti posebno uređeno. Čini se da se glavnom upravitelju fućkalo za prstorn uređenje upravne kućice. Ni sami zaposlenici nisu bili posebno uređenički osvješteni. Stol, stolica, nekoliko zahvalnica na zidovima i ormarić s gomilom papira unutra. Većinom nezanimljive, poslovne stvari.
Za stolom je sjedio krupan čovjek s bradom i tankim brčićima. Izgledao je nezadovoljan. Vjerojatno je bio takav svaki dan, pa se Jake nije jako zabrinjavao.
Hrapav glas je zatrubio upitavši:
- Kako vam mogu pomoći? Opet klinci žele...
- Hm, mi smo vas željeli pitati... – prekine ga Jake.
- Željeli smo vas pitati možemo li nahraniti kornjače u jezercu? Znam da... - uto pokaže na Loinu koja je sa smiješkom na licu promatrala zahvalnice na zidu.
- Ah, tako... – pokrene se grizli i sa zlokobnim smiješkom pokaže na veliki plakat na zidu. Da, isti onaj plakat kao i s vanjske strane.
- Vidite? Tu piše... – gledajući ih u oči pokaže pravilo. Glasilo je...
- Ghenne sah kýggen-en ske waa? – pročita Jake ono što je čovjek pokazao. - Što to znači? – upita zatim sumnjičavo.
- Molim?! - zagrmi Grizli. - Molim? - ponovi on, malo se smirivši i pogledavši pomnije plakat.
Tek kada je shvatio u čemu je pogriješio, pokazao je pravilo na engleskom jeziku.
- Vidite? Ovdje. Da, baš tu. Životinje se ne smiju hraniti. To rade dežurni radnici svaki dan.
Kao da je Grizli pokazao zabrinutost.
Jake ga upita nekakvim glasom punim strahopoštovanja.
Znao je da mu Grizli ne bi učinio ništa nažao, ali opet...
Progutao je knedlu.
- Hm, a bismo li ih mogli nahraniti uz vašu prisutnost?
Grizli zabrunda.
Uto netko uđe u prostoriju.
Post je objavljen 06.12.2008. u 13:40 sati.