I još sam jednom stajala na kolodvoru, i još sam jednom čekala njega. Ugledala njegovo slatko lice i bacila mu se u zagrljaj. I još smo nepomično stajali tako zagrljeni, sasvim stisnuti jedno uz drugo i ljubili se. I nije nam smetala hladnoća te zimske večeri, i nije nam smetala kiša koja je padala po nama. Nismo se mogli odvojiti. U meni je sve blistalo od sreče, znajući da ovaj put nikamo više ne odlazi. I zato sam vjerojatno uporno i stajala s njim na kiši, da se uvjerim da ovo nije san. Ali nije bio. Jer ako je, svake noći je sve bolji, svake noći je sve stvarniji. Svaku večer smo skupa, svaku večer provodimo zagrljeni i sami, svake večeri ga ne želim pustiti doma, ne mogu ga se zasititi. A osječaj je zaista divan, svaki dan sve bolji, svaki dan je drugačiji....
Eto, da vam se javim ukratko, da znate da me nema jer sam s njim... (a ne zaboravimo i ispitne rokove) Pusa svima!
Post je objavljen 06.12.2008. u 11:18 sati.