Marketing
MONSINJOR ALOJZIJE PETROVIĆ PONOVNO U PITOMAČI
U nedjelju 23. 11. 2008. na blagdan Krista Kralja u pitomačkoj crkvi Svetog Vida svečano misno slavlje predvodio je monsinjor Alojzije Petrović, uz vlč. Vjekoslava Vidačeka župnika iz Legrada, koji je u Pitomaču došao sa svojim crkvenim zborom, te domaćina župnika Ivicu Puškadiju i vikara vlč. Ivicu Puškadiju mlađeg. Monsinjor Petrović prisjetio se svojeg služenja misnog slavlja na isti blagdan prije 40 godina. Tada je služio nezaboravnu misu na otvorenom zgarištu. Crkva je izgorjela te noći, a požar je primijećen u 4 sata ujutro. Bilo je to 23. 11. 1968. godine. Župnik je bio pokojni vlč. Ivan Demšić. Monsinjor Alojzije Petrović, tada mladi pitomački kapelan, dotrčao je u goruću crkvu spašavati što se spasiti moglo. Uspio je uz pomoć pristiglih župljana spasiti nekolicinu drvenih kipova, crkveno ruho i posuđe. Vatra se pojavila noću, na crkvenom koru, najvjerojatnije na električnim instalacijama i naglo se proširila na cijelu crkvu. Prve su planule orgulje, zatim drveni dio zvonika i drveni crkveni strop. Rastalila su se zvona. Izgorjela je barokna kupola. Ostali su stršiti goli zidovi crkve i zvonika. Pristigli vatrogasci nisu mogli spasiti vrijednu, zakonom zaštićenu crkvu sagrađena 1783. godine u doba Marije Terezije. Isto jutro na zgarište je došao zagrebački biskup Kuharić i kanonik dr. Ivandija. Na katastrofalno zgarište masovno su se skupljali župljani. Ogoljeli zidovi i ostaci tornja stršili su sablasno u nebo. Potmuli oblaci bili su strop i krov. "Tokom te nezaboravne mise doživio sam nešto fatalno. Pred očima njihao mi se ogoljeli crkveni toranj. Bio je to stravičan prizor u mojim očima. Toranj se njihao najprije u unutrašnjost crkve pune župljana, a onda prema ulici. Reagirao sam instiktivno. Sva djeca i sav prisutni svijet istrčao je iz crkvenog zgarišta na otvoreno. Zjapila je prazna unutrašnjost. Ja sam, ukočen na svome mjestu, tek tada shvatio da se zapravo ništa nije dogodilo. Bila je to fatamorgana. Nastavili smo s blagdanskom misom na nedjelju Krista Kralja. Okupljeni župljani, tužnoga i zabrinutog lica, suznih očiju uz improvizirani stol, koji je predstavljao oltar, na svježem zgarištu punom mirisa paljevine pitali su se - Kako dalje? - Svima je bilo jasno. Uništenje župne crkve ne znači kraj. Naprotiv. Zavladala je sloga u cijeloj župi. Dragovoljci su otpočeli čistiti zgarište. Dovozili su građevinske materijale i obnavljali zidove za novo krovište. Prikupljao se novac. Donacije su pristizale sa svih strana, čak i iz izvora na koje se nije računalo. Sloga i rad učinili su čudo. Dobrovoljnim radom i velikodušnim novčanim milodarima uz moto – u muci se poznaju junaci - došlo je do obnove crkve. Danas 40 g poslije okupili smo se na blagdan Krista Kralja u ovom crkvenom zdanju, ali u mnogo manjem broju. Zgrada crkve je tada obnovljena, ali i danas nakon 40 godina nije presahla potreba dobrih djela, koja krase svakog čovjeka, jer bogoljublje i čovjekoljublje idu zajedno" - na misnom slavlju rekao je monsinjor Alojzije Petrović. Prisutni su u crkvi odgledali 40 godina stare filmove proslavljenog Pitomačkog Foto kluba "Slavica", o požaru i obnovi župne crkve Svetog Vida u Pitomači, snimljene kobne 1968. godine. Tom prigodom pitomački župnik vlč. Ivica Puškadija uručio je papinski blagoslov Pape Benedikta XVI bračnom paru Luki i Mariji Hrvatić, tada nastavnicima Osnovne škole Petar Preradović Pitomača, kao zahvalu za svesrdan rad i pomaganje u obnovi izgorjele župne crkve. Slijedio je posjet izložbi crkvenih slika u Etno muzeju – stari župni dvor - pitomačke slikarice Milke Novosel, domjenak i zajedničko druženje gostiju i domaćina u novo sagrađenom Župnom dvoru u Pitomači.
Barica Mihoković
Post je objavljen 06.12.2008. u 10:17 sati.