Jednog dana zaključio sam da je vrijeme da sredim papirologiju. Rastvorio sam ormare i ladice i povadio iz njih sve plosnato, po sastavu uglavnom celulozno, a s nekakvim znakovima po sebi i raširio to po podu. Zatim sam ispod stola izvukao ogromnu kutiju od televizora u kojoj su se godinama taložili razni papiri i isto sve izvadio van. Po slobodnoj procjeni, imao sam oko pola kubika papira i cijeli dan da to sredim.
Prvo sam sve krenuo razdjeljivati na tri hrpe: Ono što će mi možda još trebati, ono što mi vjerojatno više neće trebati, ali zlu ne trebalo, i ono što mi sigurno neće trebati, ali zlu ne trebalo. Razvrstavanje je potrajalo oko pet sati jer sam mnoge komade usput i čitao (loša navika koju sam stekao kad sam naučio čitati, nazvat ću ju čitomanijom), a usput sam ih poredavao i kronološki. Negdje oko pola posla (nakon onih pet sati) primijetio sam da mi je treća hrpa prerasla metar i da je vrijeme da počnem razvrstavati na podjedinice.
Uz prvu podjelu (svaka prahrpa imala je svoju trećinu sobe) krenula je nova. Papire sam krenuo razvrstavati na račune (poslane poštom, neke bitne iz dućana, neke nebitne iz dućana, putne karte, ulaznice za koješta), pisma (službena, neslužbena i četvrtslužbena, razglednice, čestitke, reklame te ona za koja više nisam siguran što su), dokumente (osobne, neosobne, osminoosobne, tuđe, izgubljene, sad nađene ali nepotrebne, liječničke nalaze, liječničke izgube, one koji nisu kvadratnog oblika i samo im je to zajedničko te one kojima čak ni to nije zajedničko) i ostale papire (komade novina, cijele novine, komade časopisa, cijele časopise, komade knjiga, cijele knjige (njih sam odmah stavljao na posebnu hrpu podalje od svih drugih, tj. gurao ih ispod stola nadajući se da će stati sve), listove s manje ili više bezveznim črčkama, listove na kojima je nešto napisano, ali bezveze, listove na kojima piše nešto za što je vjerojatno da u času pisanja nije bilo bezveze, ali sad djeluje bezveze, listove na kojima je nešto što očito nije bezveze, ali nemam pojma zašto, listove za koje se sjećam da sam ih ispisivao, salvete, maramice s čudnim znakovima (vjerojatno loše napisanim slovima), listove po kojima je pisao netko drugi. listove koji su prazni i još upotrebljivi i listove koje ni ovakvo razvrstavanje nije uspjelo definirati). Bila je i jedna hrpica papira koje sam odmah gužvao jer su bili potpuno beskorisni (masni papiri od salame, samo već sasušeni, tintom zamrljani komadi papira i blatnjavi komadi papira, sveukupno osam gvalja papira do kraja dana).
Hrpe su sljedeća tri sata rasle brzo jer sam samo prerađivao stare koje sam uglavnom već pročitao. Zatim sam se okrenuo onima još neprerađenima i usput primijetio da sam zaokupio skoro cijeli pod, osim mjesta s hrpom za izgubljene dokumente (svi koji su trebali tamo ići nekim su čudom završili na hrpi s izgubljenima, sad nađenima ali nepotrebnima), a hrpe su bile visoke od dvadeset do šezdeset centimetara. Dominirala je hrpa s hbezveznim papirima koje nisam uspio nikako razvrstati.
Uhvativši se još nedirnutih hrpa, posao je usporio zbog čitanja, a i zbog kronologizacije (jasno, samo kod računa, pošte i dokumenata), ali hrpe su nastavile rasti. Onu bezveznu sam razdijelio na dvije i pomaknuo obližnje radi mjesta. Morao sam pritom stajati na nižim hrpama. Srećom pa se papir ne može zdrobiti. Kad su i nove dvije probile metar (druge su tad bile u prosjeku osamdeset centimetara visoke, s iznimkom hrpe izgubljenih dokumenata koja je i dalje bila prazna), krenuo sam u ponovnu provjeru može li se što s njima. Našao sam da značajan dio čine papiri na kojima su isprintane slike pa sam ih odmah odvojio na one u boji, one bez boje i one rasterizirane, izdvojio sam sve komade ambalaža i papire s obrisima kovanica i hrpa je bila učinkovito razbijena. Vratio sam se glavnom poslu i još usput razdvojio račune na plaćene i neplaćene (ta druga hrpa je imala desetak računa, ali ne smijem reći kojih), a službena pisma na pozive i obavijesti.
Nakon još oko tri sata preslagivanja, primijetio sam tri stvari. Bilo je pola noći, hrpe su u prosjeku bile visoke metar i dvadeset i pokrivale cijeli pod, a ono u sredini i dalje je bilo ogromno. Nastavio sam preslagivati i oko dva sata potpuno sam se automatizirao. A onda mi se srušila hrpa s plaćenim računima poslanima poštom (uglavnom režije). Lupivši se po glavi (to sam morao predvidjeti jer mnogi računi su dosta uski pa destabiliziraju konstrukciju), krenuh popravljati štetu. Usput sam nabio dokumente jedne bliže drugima i plaćene račune razvrstao na one za struju, telefon, plin, vodu, zemlju, zrak, zdravstvo i bolestvo (ne znam kako se toga odmah nisam sjetio) te one koje ću do daljnjega staviti zajedno. Nove hrpe bile su u prosjeku visoke metar i šezdeset i pomalo sam se već mučio da ih pošteno slažem. No, bile su međusobno naslonjene pa novo urušavanje nije prijetilo.
A onda sam, dok sam balansirajući pokušao dohvatiti novu saržu još nerazvrstanih papira, nogom srušio hrpu osobnih dokumenata. Dok sam ih skupljao, sinulo mi je da ih mogu razvrstati na one koje sam podizao na policiji i na one koje sam podizao negdje drugdje. Slažući nove dvije hrpe (morao sam nabiti hrpu izgubljenih, sad nađenih, ali nepotrebnih dokumenata u hrpu liječničkih nalaza (njih mi se nije dalo razvrstavati jer ih je bilo samo sedamdeset centimetara iako me kopkalo da izdvojim rentgenske snimke) da stvorim mjesto. Dvije nove hrpe bile su visoke metar i osamdeset i dva metra i tu me pomalo počelo hvatati beznađe. Prije ili kasnije doći ću do stropa, a mjesta na podu gotovo da više nije bilo. Ipak, do pet sati još sam razvrstavao papire. Tu negdje tri hrpe došle su do stropa i nove dokumente više nisam mogao uguravati pa sam se nekako uspeo na one stabilnije hrpe i bacio se kroz vrata u hodnik.
Otresavši papirnu prašinu sa sebe, odšepesao sam do podruma i uzeo kanistar s benzinom. Vrativši se u sobu, suzdržao sam se da etiketu koja je visjela s kanistra ne stavim na ambalaže (jer striktno tu i nije spadala) i razlio benzin po papirima i sebi. Kanio sam elegantno kresnuti šibicu i baciti ju oko metar ispred sebe, ali nekako mi je odletjela i našao sam se u plamenu.
- Jebi se, birokracijo! - viknuh plamenovima, ali oni me ionako nisu slušali.
Jasno, treba objasniti i kako sam izgorio, a ipak sad pišem. Jednostavno, plan se još pri prvom dodiru s ladicom nastavio odvijati tek u mašti. Ne usuđujem se pogledati čak ni najmanju gomilicu. Možda bi otišlo i više od dana.
Post je objavljen 05.12.2008. u 23:19 sati.