Subota 6. prosinca.Uči se strpljivosti. Židovi su nestrpljivo čekali na
Mesiju, ali nisu znali puno o njemu. Marija je to činila strpljivo i
poslušno. Ona je rekla DA, ali to DA je značilo puno godina strpljivosti i
čekanja u nadi. Trebaš li ti zaista sve saznati prije vremena? Daruj mi
stpljivost, o Gospode! Uči me kako čekati!
*Sutra je blagdan sv.Nikole.*
Navečer, uoči blagdana Sv. Nikole djeca stavljaju svoje čizimice na prozor
i očekuju darove.Moj sin se veseli jako sv.Nikoli jer uvijek nešto dobije, ali ove godine ipak se malo zabrinuo jer sam ga upozorila da baš i nije zaslužio dar jer neće da uči čitati i pisati, a on mi s osmjehom na licu kaže" mama pa ti ne znaš da je imam zagovornika kod sv.Nikole i da će mu on narediti da mi
donese dar". Pitam ga ja a tko će to reći nešto za tebe, pa kakvo glupo
pitanje, pa moj dida Stipe koji je na nebu. Prije par godina je umro njegov
deda Stipe i on svaki dan razgovara s njim jer zna da ga on gleda s nebe. I
eto tako je on siguran da neće samo dobiti šibu na dar nego da će ipak
njegov dida reći koju dobru riječ Nikoli i poslati mu dar.Zato nemojte ni Vi
večeras zaboraviti staviti sa djecom čizmice na prozor jer dobit ćete dar.
Svim Nikolama i Nikolinama čestitam imendan.*
* Evo jedne lijepe priče iz knjige Mirjane Milanovi Blagdani djetinstva –
"Priča o Nikoli".*
* Priča o Nikoli*
* U davna vremena u dalekoj šumi živio čovjek po imenu Nikola.
Brinuo se da u njegovoj šumi drveće mirno raste i da životinje imaju sve što
im treba za sretan život – vodu, hranu, slobodu.***
* Tamo se nijedno drvo nije bojalo sjekire. Životinje se nisu bojale
da će ostati bez hrane kad padne snijeg i prekrije travu i zamrzne potok.
Cijela šuma bila je Nikolino veliko dvorište.***
* Kad bi u šumu došla noć, mrak bi sakrio sve što živi i raste.
Nikola je tada palio svjetiljku, sjedao uz vatru i nešto radio. Živio je sam
i nije imao s kim razgovarati. Ali, nije mu bilo dosadno. Imao je svoje
misli. A, o kome? O čemu?***
* Evo ovako: Kao što svaka šuma ima svoj kraj tako ga je imala i
Nikolina. A na kraju šume bilo je malo selo. A u selu djeca. Bilo je to i
bogato i siromašno selo. Djeca su bila bogata jer su imala roditelje koji ih
vole, dovoljno hrane, svako dijete je imalo prijatelja. Ali nisu imali baš
sve. U selu nije bilo igračaka. A tek obuća! Svako dijete je imalo samo
jedne jedine čizmice.***
* I tako je nastala ova priča.***
*Djeca su se više od svega voljela igrati u blatu. Ljeti su bosi trčali po
blatu, klizali se, padali, mijesili kolače, pravili kule, tunele, ceste. U
jesen je, međutim, postalo hladno za bose nožice. A oni su se i u jesen
htjeli igrati u blatu- tek tada ga je bilo posvuda. U onim jednim jedinim
čizmicama!***
* Majke su se zabrinuto pogledavale, klimale glavom i nešto jedna
drugoj govorile. I čizmice su se zabrinule. Hoće li izdržati do ljeta biti
zdrave i lijepe ako su tako prljave?***
* A gdje nam je Nikola?***
* Evo ga ide prema selu. Toplo se obukao, polako hoda stazom od
mokrog lišća i nešto opet misli i smješka se. Kako i ne bi! Danas mu je
imendan. A na imendan ne treba biti sam. U selu će Nikola u svoju vreću
spremiti brašno, šećer, sol, krumpire... U svaku će kuću zaći da čuje što se
dogodilo od zadnjeg puta, jesu li svi zdravi, tko se rodio, tko se oženio...
***
*Tako je to svaki put. Tako je trebalo biti i ove godine. Ali - u svakoj je
kući majka Nikoli šapnula o blatnim čizmicama. I Nikola se zabrinuo.
Dogovorili su se tada roditelji i Nikola: Kad bude idući put dolazio ranim
jutrom u selo, na svoj imendan, u svakom će ga prozoru čekati čiste dječje
čizmice. On će u njih, dok djeca još spavaju, staviti nešto što svako dijete
voli – igračku.***
* Bio je to divan dogovor. Nikola neće navečer samo sjediti kraj
vatre i misliti na lijepe stvari nego će ih i izrađivati. Šuma je puna
komadića drveta i on će od njih nožićem raditi male životinje, mala kola,
namještaj za lutkinu kućicu i sve što mu padne na pamet... A djeca? Ona će
svaku večer čistiti svoje čizmice, a navečer prije Nikolinog imendana,
stavljat će ih u prozor da i Nikola vidi da su čiste. On će im, kad bude
išao kroz selo, u čizmice nešto stavljati, a to nešto bit će prava igračka
za hladne zimske dane.***
* Tako su se dogovorili i tako je bilo godinama. Ali, godine su
prolazile i Nikola je bivao sve stariji. Više na svoj imendan nije mogao ići
u selo i donositi igračke, a mame nisu htjele da im djeca budu tužna ako
ujutro nađu praznu čizmicu. I zato je svaka mama u tom malom selu stavila u
čizmicu ono što je našla u kući. Kako su bili siromašni, to su bile jabuke,
orasi, bomboni zamotani u šarene papiriće. A djeca su se probudila i bila
sretna jer su već imala dovoljno igračaka i slatko ih je razveselilo.***
*I tako je to i danas. Uvijek ima jedan dan kad se dijete probudi i još boso
i pospano otkrije da ga netko voli i misli na njega...***
Post je objavljen 05.12.2008. u 19:23 sati.