Marketing
...............pet shop boys and girls...............
.......
...tko ne voli ljude ne voli ni životinje...ili tko ne voli životinje ne voli ni ljude...ili tako nekako, hm...a bio sam uvjeren da znam što je ispravno, zapravo nekad sam mislio da znam što je ispravno, a sad...sad više nisam siguran jesam li u pravu...a onda si opet mislim, možda ja baš i nisam kompetentan, možda nisam osoba koja bi mogla odgovoriti na ovo pitanje, možda sam subjektivan, a vjerojatno i jesam, jer kako može biti objektivan netko ko za najboljeg prijatelja imam četverogodišnjeg žutog mačka koji je odavno prešao onu magičnu, mačju granicu od 10 kila...mačka koji po cijeli dan spava, mačka koji bi stalno jeo (ne jebo, nego jeo...jebat ionako više ne može, zapravo može...ma da skratim, kastrirao sam ga...da, jesam i ne ponosim se time) mačka koji, kad se posere, nonšalantno izšeta iz kupaonice pa ti onda majstore uđi i počisti ono njegovo govno, a to...to govno ne da smrdi, nego grize za oči, otpadaju trepavice...ruku na srce, smrdi puno gore nego kada se ja poserem, a kada se ja poserem, vjerujte mi to je uf...ma štoš pričat...no svejedno, unatoč i usprkos svemu, ja ga i dalje volim...volim kao takvog...
...u rano jutro, prije no što smo isplovili s malenog školja koji se nalazi u zapadnom dijelu zadarskog arhipelaga, na partenci se ukrca stariji čovjek koji je do broda stigao u pratnji svog ljubimca...živahnog, bijelog mješanca...doprativši gazdu do skale, pas je strpljivo sačekao da ga ovaj pomiluje po glavi, a zatim je onako tužnog pogleda, ali veselo mašući repom ostao na rivi sve dok se nismo izgubili iz vidokruga...za neke je ta scena bila uobičajna, ali ne i za mene jer mi je taj rastanak izgledao nekako dirljivo, a možda i zbog toga jer sam i ja već pomalo otišao u kurac, postao emotivac, jebeni emotivac ili to jutro jednostavno nisam bio dovoljno budan pa me prala nekakva pitomost...inače sam u te ranojutarnje sate poludivlji, sve dok ne popijem kavu, vidljivost i komunikacija s okolinom su mi osjetno smanjeni...
...kažu da je pas čovjekov najbolji prijatelj...i još kažu, da onaj kojeg životinje vole, nije, niti može biti loša osoba, dapače...no, sve mi je to pomalo i čudno...ja primjerice o tom tipu, od nikoga nisam čuo ništa pozitivno, zapravo, ljudi ga baš i ne spominju po dobrom, hoću reći, ljudi ga baš i ne spominju tako često u nekom pozitivnom kontekstu, no to su samo ljudi... doduše, osobno ga ne poznajem pa ne mogu reći tko je sad tu u pravu, da li su u pravu ljudi ili pas ili možda meni nepoznat čovjek, a ljudi ga vjerojatno ne vole iz nekih svojih, sebičnih, samo njima znanih razloga, pas ga voli zato što...zato što...ma nemam pojma, nemam pojma zašto ga pas voli, valjda zbog toga jer mu je on najbolji prijatelji i ćuti da je ovaj dobar u duši, da ga nikada neće iznevjeriti, a na kraju krajeva, možda je i sam čovjek u pravu pa se jednostavno drži one stare narodne koja kaže...čim sam upoznao ljude, nabavio sam si psa...
...istog popodneva, točnije predvečer (vraćajući se na isti taj otočić) puno prije nego li je brod uopće provirio iza prve punte, začuo se lavež...veseli lavež psa...psa koji je osjećao da se vraćamo...spazio sam ga tek kada smo se približili otoku na oko pola milje...trčao je duž rive, čas lijevo, čas desno, neprekidno lajući u pravcu broda i mašući repom, znao je da se gazda vraća...moram priznati, da sam se u tom trenu osjećao nekako...nekako čudno, jer se ni uz najbolju volju nisam mogao sjetiti, kada sam zadnji put vidio da se bilo tko može tako iskreno veseliti nečijem povratku...jednostavno, sreća je bila neopisiva, a čim je čovjek kročio na rivu, pas je dotrčao do njega i doslovno mu uletio u zagrljaj...kakva ljubav...za to vrijeme sam stajao na provi i promatrao tu sreću...gledao i razmišljao...kako to, da u čitavoj svojoj karijeri (koja baš i nije zanemariva, no pustimo sad to)...karijeri u kojoj sam vidio na tisuće tužnih rastanaka, ali i na tisuće dugo isčekivanih povrataka, kako to da niti jedna jedina žena, niti jedna zaručnica, cura, ljubavnica, prijateljica, kako to, da niti jedna nije tako iskreno i s toliko emocija dočekala povratak svog mornara ili...ili je to zaista bio samo takav dan...dan kada su me pucali oni neki čudni filmovi...
...dakle, pas je najbolji čovjekov prijatelj...hm, a moj najbolji prijatelj, moj najbolji prijatelj je mačak, punim imenom...Sven Goran Sony plemeniti Ericsson I...za prijatelje, samo Goran...e sad, postavlja se logično pitanje, da li sam ja uopće normalan čovjek, jesam li zdrave glave, da li sve sa mnom štima ili se ja to samo malo razlikujem od drugih...naime, poznato je (kad govorimo o dresuri kućnih ljubimaca) ko je gazda, pse uglavnom dresiraju njihovi vlasnici, a vlasnike uglavnom dresiraju njihove mačke...ma šta kako znam da je to tako ?...pa evo, neku večer se Goran baš i nije osjećao najbolje, iznenada je počeo povraćati po cijelom stanu... najprije po hodniku pa po kuhinji pa po kupaonici i to je trajalo dobrih sat vremena, a ja, što sam ja učinio...ja sam odmah nazvao dežurnu veterinarsku službu (dežurnu jer je već debelo prošlo 22 sata) nebi li saznao što učiniti i kako mu pomoći...ljubazni veterinar mi je objasnio da nema mjesta panici, da je Goran vjerojatno nešto loše pojeo i da će se situacija stabilizirati u roku od sat vremena, a ako mu kojim slučajem ne bude bolje da ga ponovo nazovem... srećom, bio je u pravu, veterinar, odahnuo sam, situacija se napokon stabilizirala, sve se smirilo...a onda pogledam u nju koja je u naručju držala Gorana i češkala mu podbradak...jebi ti mene, ako sam ja normalan...rekoh...ona me začuđeno pogleda pa upita...a zašto sad ?!... očito je bilo da ne kuži o čemu ja to pričam...koliko se samo male djece razboli, dobije visoku temperaturu, proljev, povraća, trese ih groznica, a roditelji, roditelji ni ne pomišljaju nazvati hitnu već ih liječe nekakvom narodnom, alternativnom medicinom i uvjereni su kako je to prolazno i kako će do jutra, nakon što ih dobro izmasiraju u rakiji ili domaćoj kvasini (jer poznato je da su rakija i kvasina čudotvorni lijekovi koji liječe mnoge bolesti), sve opet biti u redu, a ja kreten odmah zovem veterinara...e baš sam u kurcu, jelda da jesam...a ona...ništa mi nije odgovorila...
...zašto konji imaju onaj pogled...onaj tužni pogled...onaj tužno-uplašeni pogled...hm...nebih znao, ali znam da nikada nebi mogao ubiti konja jer sam siguran da bi me onda taj pogled proganjao do kraja života, oči u kojima se miješaju strah, zbunjenost i tuga...teško bi mi palo čak i da vidim kako neko ubija konja, a onda...onda sam vidio taj pogled, ali ovaj put u očima psa...psa iz benkovačkog azila koji je sa još nekoliko desetaka ostalih pasa bio predodređen za eutanaziju...urezala mi se u sjećanje scena u kojoj Dinko Ožaković (čovjek koji brine o tamošnjim psima) suznih očiju u zagrljaju drži zbunjenog, uplašenog i izgladnjelog mješanca, a na pitanje...hoće li se psi usmrtiti...brišući suze odgovara...samo ako ja budem mrtav...ne znam točno koji me kurac tad puklo, ali došlo mi teško, steglo me u grlu, jednostavno me sve to potreslo, onaj tužno-uplašeni pogled nemoćne životinje koja čeka da...kako oni to kažu, da joj bude "bolje"...jebiga...ipak nemoš svima pomoć...ne možeš učiniti baš svakog sretnim... nisi burek...
...nedugo zatim na televiziji je krenula reportaža o Somaliji i Etiopiji, dvjema najsiromašnijim afričkim državama u kojima svakodnevno djeca doslovno umiru od gladi...tu sam reportažu popratio onako...bez nekih većih emocionalnih stresova, a onda...onda sam smrzo, sledio se u trenu, jebote, koji je ovo kurac, što mi se ovo događa, pa nisam normalan, definitivno nisam normalan, prije nepunih pet minuta me duboko potresla moguća smrt životinje, a smrt djeteta sam primio pod "normalno"...pa kakav sam ja to čovjek postao, ne mogu vjerovati...ali još tužnije od svega toga je sama činjenica da ja nažalost, nisam jedini, da još ima ovakvih poput mene, ovakvih koje više pogađa smrt nemoćnih životinja nego što ih pogađa smrt nemoćnih ljudi...pa dobro pička mu materina što nam se ovo desilo, tko je kriv da smo u ovakvoj banani ...tko !?...vjerojatno smo krivi sami...ja prvi...ja kojem je mačak postao najbolji prijatelj...ja pa onda svi ostali, svi ovi ljudi oko mene zbog kojih (što ih bolje upoznajem) sve više volim životinje...ja koji sam u kurcu...e pa fakat sam u kurcu...fakat smo u kurcu...
Post je objavljen 13.02.2009. u 02:02 sati.