Prenosimo duži tekst objavljen u Glasu Koncila i kraći izvještaj koji je donijela Hina o tribini "Tko je pobio hercegovačke franjevce u veljači 1945. godine?". Podsjećamo, ova tribina u organizaciji HIC-a i HKV-a održana je prvi puta u subotu 9. veljače u Zagrebu u dvorani Hercegovačke franjevačke provincije Uznesenja Blažene Djevice Marije, a drugi puta 14. veljače u prostorijama Hrvatske kulturne zaklade i Hrvatskog Slova. U najavi je još održavanje tribine u Splitu, za 19. veljače. Iz teksta u Glasu Koncila izdvajamo dio koji se odnosi na izlaganje Ante Belje: "Na početku svoga predavanja ravnatelj HIC-a Beljo podsjetio je da su partizani u Drugome svjetskom ratu, kako su osvajali koje mjesto, već unaprijed imali sastavljene popise »narodnih neprijatelja« koji su bili određeni za odstrel, bez saslušanja, suda i presude. U tom se kontekstu trebaju promatrati i sva ubojstva hercegovačkih franjevaca, koji su bili glavna smetnja provođenju partizanskog ideološkog jednoumlja. Ti su zločini bili dugogodišnja »tabu-tema« i počeli su se sustavnije istraživati nakon pada komunističkog režima. Predavač je odmah ustvrdio kako su danas krivci za zločine poznati i do njih nije teško doći, jer su oni navedeni u knjizi o XI. dalmatinskoj brigadi, koja je u veljači 1945. ušla u Široki Brijeg. Objavljena je g. 1998. u Zagrebu i ima 800 stranica, a sva imena koja se u njoj spominju ponavljaju se i u knjizi glasovitog partizanskog zapovjednika Sime Dubajića »Život, grijeh i kajanje«. On u knjizi ne samo da preuzima odgovornost za poslijeratna pogubljenja Hrvata nego i izražava žaljenja što njihov broj nije veći. Ukratko, XI. dalmatinska brigada je imala tzv. »ubilačku četu« koja je uglavnom bila sastavljena od Hrvata a u njezinom su zapovjedništvu bili Srbi. Bila je zadužena za egzekucije a iza sebe je ostavila krvavi trag od Kočevlja do Trsta. Nakon završetka ratnih operacija brigada je rasformirana i pretvorena u tenkovsku jedinicu te prebačena u Tetovo u Makedoniju."
Zašto nitko ne odgovara za ubojstva nevinih redovnika?
»Tko je pobio hercegovačke franjevce u veljači 1945?« naslov je tribine koja je, u organizaciji Hrvatskog kulturnog vijeća i Hrvatskog informativnog centra, održana u subotu 9. veljače u prepunoj samostanskoj dvorani hercegovačkih franjevaca u Zagrebu. Nakon uvodnih riječi domaćina, gvardijana o. Mladena Hrkaća, govorili su o. Miljenko Stojić, vicepostulator postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće« i Ante Beljo, ravnatelj Hrvatskog informativnog centra u Zagrebu.
Vrelo ulje po »oslobodiocima«?!
O kronologiji partizanskih zločina nad hercegovačkim franjevcima i dosada prikupljenim podacima i činjenicama, s posebnim naglaskom na širokobriješki masakr, govorio je vicepostulator o. Stojić.
»Pobili su pratre na Brigu«, glasila je najčešće izgovarana rečenica u veljači 1945. u Hercegovini i Hrvatskoj, podsjetio je predavač. »Da je nešto pošlo krivo, shvatili su i 'oslobodioci', pa su svom žestinom počeli razglašavati da su pobijeni fratri oružjem branili Široki Brijeg i vrelim uljem polijevali borce NOV-a.« Bez obzira na to što je riječ o pomalo već zaboravljenom srednjovjekovnom načinu obrane i redovnicima, koji su bili profesori, odgojitelji i umirovljenici (jedan je bio potpuno nemoćan u krevetu a drugi uopće nije ni bio svjestan što se oko njega događa), »iste i slične optužbe provlače se do dana današnjeg«, rekao je o. Stojić. No, hrvatski narod »nikada nije zaboravio što se zbilo, kao ni Hercegovačka franjevačka provincija. Prvi su neprestano hodočastili na mjesta gdje su pobijeni ili pokopani držeći ih stradalima zbog mržnje prema vjeri, odnosno mučenicima, a drugi su nastojali proniknuti što se točno dogodilo, da bi u zgodno vrijeme pokrenuli postupak za njihovo proglašenje blaženima i svetima«.
Nakon ubojstva zapaljena trupla
U nastavku izlaganja o. Stojić je istaknuo kako s vojne točke gledišta Široki Brijeg partizanskim jedinicama i nije predstavljao veliki problem, jer su one dobro znale kako su u njemu smještene oslabljene i demoralizirane pozadinske jedinice njemačke vojske koja se povlačila iz Grčke. No, odluka o nemilosrdnim egzekucijama donesena je puno ranije jer su već u Posuškom Gracu partizani javno govorili kako će pobiti sve u Širokome Brijegu. O tome je bio obaviješten i ravnatelj širokobriješke franjevačke gimnazije o. Rade Vukušić, ali on je »otklonio bijeg riječima da franjevačka zajednica na Širokom Brijegu nije ništa kriva i da zbog toga ne treba bježati«. Odlučni je partizanski napad započeo 6. veljače 1945. žestokom topničkom paljbom koja je trajala cijeli dan, pri čemu je 296 topovskih hitaca ispaljeno na samostansku crkvu. Partizanska je vojska ušla u samostan sutradan 7. veljače i ondje zatekla franjevce, nekoliko đaka i okolnoga puka, koji se zbog granatiranja sklonio u samostan.
U njemu nije bilo vojske jer se ona nalazila u blizini samostana a i dan je ranije otišla prema Mostaru. Partizani su mještane poslali njihovim kućama a franjevce zatvorili u zbornicu da bi potom opljačkali sve samostanske prostorije. »Nisu ispitivali tko je kriv a tko nevin. Bez suda i mogućnosti bilo kakve obrane mučili su ih i poubijali. Upucali su ih samokresom, ubacili u protuzrakoplovno sklonište, zapalili i zatrpali. U toj prigodi ubijeno je njih 12: umirovljenik fra Marko Barbarić Lesko, umirovljenik fra Stanko Kraljević, umirovljenik fra Krsto Kraljević, profesor fra Arkanđeo Nuić, profesor fra Dobroslav Šimović, profesor i odgojitelj klerika fra Tadija Kožul, profesor i prvi odgojitelj sjemeništaraca fra Borislav Pandžić. Župni vikar fra Žarko Leventić te klerici fra Viktor Kosir, fra Stjepan Majić i fra Ludovik Radoš.«
Započela »sezona lova na fratre«
Jedna se skupina širokobrijeških franjevaca sklonila dan ranije s đacima, bogoslovima i narodom u fratarsku hidrocentralu na rječici Lištici i, ne sluteći ništa, vratila se 8. veljače nazad. Partizani su i njih devetoricu odmah uhitili, odveli u smjeru Splita i pobili, najvjerojatnije u Zagvozdu. To su: umirovljenik fra Bonifacije Majić, časni brat fra Fabijan Kordić, profesor i ravnatelj gimnazije fra Radoslav Vukušić, profesor i ravnatelj konvikta fra Fabijan Paponja, gvardijan i župnik fra Andrija Jelčić, profesor fra Leonardo Rupčić, časni brat fra Melhior Prlić, vikar samostana fra Mariofil Sivrić i klerik fra Miljenko Ivanković.
Druga skupina - u kojoj je bilo šest redovnika: župni vikar i upravitelj fratarske hidrocentrale fra Augustin Leopold Zubac, profesor fra Krešimir Pandžić, profesor fra Roland Zlopaša, župni vikar u Mostarskom Gracu fra Zvonko Grubišić te klerici fra Rudo Jukić i fra Kornelije Sušac - sklonila se u Mostarski Gradac. Nažalost, partizani su i tamo stigli te ih bez ikakva ispitivanja odmah strijeljali nedaleko od župne crkve.
»Sezona lova na fratre«, kako se to izrazio o. Stojić, »otvorena je provalom partizana u župni stan u Kongoru u noći 19. na 20. svibnja 1942« kada su odveli župnika o. Stjepana Naletilića s bratom i još jednim rođakom, i nakon okrutnog mučenja ih ubili kraj sela Zamagline na Kupresu. Za grobove im se do danas ne zna.
Partizanski krvavi pir se nastavlja
Žrtve partizanskog bezumlja bili su također: umirovljenik fra Križan Galić, koji je ubijen 30. listopada 1944. bombom bačenom kroz prozor župnoga stana u Međugorju, pomoćnik učitelja novaka i župni vikar na Humcu fra Maksimilijan Jurčić, koji je odveden prema Vrgorcu i strijeljan 28. siječnja 1945, za čiji se grob ne zna, i župnik u Čapljini fra Ivan Sesar koji je strijeljan najvjerojatnije 2. veljače 1945. i čiji grob također nije pronađen.
Partizanski krvavi pir se nastavlja u Čitluku gdje su 6. veljače iste godine ubijeni: umirovljenik u Gradnićima fra Ćiril Ivanković i župnik u Gradnićima fra Filip Gašpar, a tri dana kasnije, 9. veljače, čitlučki župnik fra Jakov Križić.
U razdoblju od 10. do 13. veljače ubijeni su: župnik i župni vikar u Veljacima fra Julijan Kožul i fra Paško Martinac, profesor na mostarskoj bogosloviji fra Martin Sopta, župnik u Ružićima fra Zdenko Zubac i župni vikar u Drinovcima fra Slobodan Lončar.
Za vrijeme mise u Izbičnom odvedeni su i pogubljeni: profesor Marko Dragičević, časni brat u Veljacima fra Bono Andačić i vjeroučitelj u Mostaru fra Nevinko Mandić.
Ušavši u mostarski samostan 14. veljače, partizani su odveli sedmoricu franjevaca, ubili ih oko Čekrka i bacili u Neretvu. Za njihove se grobove još uvijek ne zna: provincijala fra Lea Petrovića, umirovljenika na Širokom Brijegu fra Jozu Bencuna, umirovljenika u Čitluku fra Rafu Prusinu, umirovljenika na Humcu fra Bernardina Smoljana, mostarskog župnika i gvardijana fra Grgu Vasilja, župnika u Pločama fra Kažimira Bebeka i profesora na Širokom Brijegu fra Nenada Venancija Pehara.
Malo prije svitanja 21. svibnja 1945. u župnoj kući u Kočerinu ubijeni su župnik fra Valentin Zovko i mladomisnik fra Andrija Topić.
Prema nekim svjedočenjima, u svibnju je iste godine kod Velike Gorice blizu Zagreba nestao župnik u Vitini fra Bono Jelavić a 27. svibnja u Zagrebu je obješen načelnik Ministarstva bogoštovlja fra Radoslav Glavaš. Istog su mjeseca u Maceljskoj šumi na lokalitetu Lepa bukva pogubljeni župnik u Izbičnom fra Metod Puljić, mladomisnik fra Darinko Mikulić i bogoslov fra Julijan Petrović.
Zadnja je skupina hercegovačkih franjevaca pobijena na Bleiburgu i križnome putu. To su: profesor fra Bruno Adamčik, župni vikar u Međugorju fra Anđelko Nuić, župnik u Blizancima fra Branko Šušak, župnik u Gorancima fra Emil Stipić, vjeroučitelj u Konjicu fra Jenko Vasilj, župni vikar u Drinovcima fra Dane Čolak, župni vikar u Grudama fra Tihomir Zubac, mladomisnici fra Lujo Milićević i fra Svetislav Markotić te bogoslov fra Ante Majić.
Među 66 pobijenih franjevaca Hercegovačke franjevačke provincije Uznesenja Blažene Djevice Marije u Drugom svjetskom ratu i, najvećim dijelom, u poraću, bio je i onodobni provincijal o. Leo Petrović. Najstariji među njima o. Marko Barbarić Lesko imao je 80 godina, a najmlađi fra Ludovik Radoš tek 20 godina. Do danas se još za njih 30-oricu ne zna za mjesto njihova posljednjeg ovozemaljskog počivališta. Najviše ih je od partizana pobijeno u širokobriješkom samostanu - njih 27. Među pogubljenim hercegovačkim franjevcima, čija je prosječna životna dob 41 godina, bilo je 13 profesora, 12 župnika, 10 umirovljenika, 9 župnih vikara, 6 klerika, 4 mladomisnika, 3 časna brata, 2 gvardijana, 2 vjeroučitelja, 2 bogoslova, kao što je već spomenuto - 1 provincijal, 1 samostanski vikar i 1 načelnik ondašnjeg Ministarstva bogoštovlja.
Zločini XI dalmatinske brigade
Na početku svoga predavanja ravnatelj HIC-a Beljo podsjetio je da su partizani u Drugome svjetskom ratu, kako su osvajali koje mjesto, već unaprijed imali sastavljene popise »narodnih neprijatelja« koji su bili određeni za odstrel, bez saslušanja, suda i presude. U tom se kontekstu trebaju promatrati i sva ubojstva hercegovačkih franjevaca, koji su bili glavna smetnja provođenju partizanskog ideološkog jednoumlja. Ti su zločini bili dugogodišnja »tabu-tema« i počeli su se sustavnije istraživati nakon pada komunističkog režima. Predavač je odmah ustvrdio kako su danas krivci za zločine poznati i do njih nije teško doći, jer su oni navedeni u knjizi o XI. dalmatinskoj brigadi, koja je u veljači 1945. ušla u Široki Brijeg. Objavljena je g. 1998. u Zagrebu i ima 800 stranica, a sva imena koja se u njoj spominju ponavljaju se i u knjizi glasovitog partizanskog zapovjednika Sime Dubajića »Život, grijeh i kajanje«. On u knjizi ne samo da preuzima odgovornost za poslijeratna pogubljenja Hrvata nego i izražava žaljenja što njihov broj nije veći. Ukratko, XI. dalmatinska brigada je imala tzv. »ubilačku četu« koja je uglavnom bila sastavljena od Hrvata a u njezinom su zapovjedništvu bili Srbi. Bila je zadužena za egzekucije a iza sebe je ostavila krvavi trag od Kočevlja do Trsta. Nakon završetka ratnih operacija brigada je rasformirana i pretvorena u tenkovsku jedinicu te prebačena u Tetovo u Makedoniju.
Nakon što je poimence naveo osobe povezane sa zločinima u Hercegovini, postavio je pitanja: Zašto u Hrvatskoj nije učinjeno ništa na tragu rezolucije Vijeća Europe o osudi komunističkih zločina i zašto dosada nitko nije odgovarao za ubojstva nevinih redovnika? Pitanja su zasada bez odgovora ali će se na njih morati dati odgovor, završio je ravnatelj Beljo.
Tomislav Vuković
Hercegovačke fratre poklali pripadnici XI. dalmatinske brigade
Tribina "Tko je pobio hercegovačke franjevce u veljači 1945.", na kojoj je prikazan dokumentarni film Dominika Zena "Plava skamenjena vječnost", održana je sinoć u Hrvatskoj kulturnoj zakladi u Zagrebu.
Film govori o partizanskim likvidacijama franjevaca na Širokom Brijegu, Mostaru i drugim hercegovačkim mjestima u veljači 1945., a o tom su govorili predsjednik Hrvatskog kulturnog vijeća Hrvoje Hitrec, vicepostulator u postupku mučeništva "fra Leo Petrović i 65 subraće" fra Miljenko Stojić, upravitelj Hrvatskog informativnog centra Ante Beljo i scenarist prikazanoga filma Ante Marić.
Hitrec je rekao kako je fratre pobila Jugoslavenska armija, koja je Hrvate masovno ubijala i u zadnjem desetljeću 20. stoljeća. "Film je emitiran 1990. a sad ga HTV više ne želi prikazivati", ustvrdio je.
Stojić je podsjetio kako je tijekom rata ubijena gotovo jedna trećina odnosno 66 hercegovačkih franjevaca. Od tog broja 36 ih je ubijeno na Širokom Brijegu.
Kao razloge za masivna smaknuća fratara naveo je komunističku odbojnost prema vjeri i hrvatskom narodu te postojanje Klasične gimnazije s golemom knjižnicom i pismohranom. "Knjižnicu i matične knjige komunističke vlasti su spalili 1947.", dodao je.
Po riječima Ante Belje, pokolj hercegovačkih fratara počinili su pripadnici XI. dalmatinske brigade. "Ta je postrojba kasnije počinila poznati pokolj u Kočevskom rogu", ustvrdio je dodavši kako je tamo likvidirano oko 30 tisuća hrvatskih zarobljenika.
Beljo smatra kako je partizanski pokret bio isključivo jugoslavenski i antihrvatski. "To je bio teroristički pokret staljinističkog tipa", rekao je ustvrdivši da ga je "financiralo britansko Ministarstvo rata".
Podsjetio je kako su od 1944. postojali Oznini popisi za likvidacije klasnih neprijatelja pri ulasku u pojedina mjesta. Likvidacije su obavljane u roku od 24 do 48 sati, napomenuo je ocijenivši kako je iza svih pothvata stajao Vrhovni štab Jugoslavenske armije na čijem je čelu bio Tito.
U sklopu sjećanja na pobijene fratre sinoć je u Novinarskom domu u Zagrebu također predstavljena knjiga Gojka Zovka "Druga strana medalje" u kojoj je autor objavio dokumentirane podatke o Širokom brijegu u Drugom svjetskom ratu. Knjigu je objavio zagrebački nakladnik Kigen, a i smaknućima fratara govorili su Zvonimir Šeparović i profesor na isusovačkom Institutu za filozofiju Hrvoje Lasić.
Hina
Post je objavljen 18.02.2008. u 10:57 sati.