Marketing
Hrvatska povijesna znanost o 1918. godini: između činjenica, tumačenja i vrednovanja
Danas je u Hrvatskom institutu za povijest održan znanstveni skup Godina 1918.: prethodnice, zbivanja, posljedice (završni dio je sutra prijepodne). Odslušao sam veći dio izlaganja - nažalost, morao sam otići prije kraja, pa ne znam, da li je bilo zanimijivih diskusija kasnije.
Jedan od glavnih problema u istraživanju povijesti je složenost procesa, kojim se činjenice razdvajaju od interpretacija. Ako biste se htjeli držati samo "golih činjenica", povijest bi bila strašno suhoparna - jedva nešto više od kronologije! "Povijesne činjenice ne postoje ni za jednog povjesničara, dok ih sam ne stvori" (E. H. Carr: Što je povijest?, Zagreb, 2004., str. 17) "Objektivnost u povijesti ne može biti objektivnost činjenice ,već jedino objektivnost odnosa između činjenice i interpretacije, a to znači: između prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Jedino se najjednostavnije povijesne tvrdnje mogu procijeniti kao potpuno točne ili potpuno netočne." (str. 100)
Kakva pitanja povjesničar postavlja, i kakve odgovore daje, ovisi pak o njemu i čimbenicima njegove okoline. "»Kad pokušavamo doznati činjenice, pitanja koja postavljamo, a samim time i odgovori koje dobivamo, proizlaze iz našeg sustava vrijednosti.« (str. 109)" (str. 109) Povijesna znanost nije egzaktna - ali ipak, postoje granice između znanosti s jedne, i pukih manipulacija ili diletantizma s druge. Međutim, znanstvenici bi se posebno trebali čuvati da od tumačenja pređu na vrednovanje - a ljudski, vrlo je teško toga se držati. Morali bismo barem jasno biti svjesni i naznačiti, kada prelazimo na vrednovanje, da prelazimo u drugo područje, u drugačiji diskurs.
Prvi dio skupa obilježila je implicitna polemima između dvojice prvih izlagača u vrednovanju postupanja hrvatske političke elite u odluci da se uđe u državnu zajednicu sa Kraljevinom Srbijom 1918. godine. Ljubomir Antić ukazuje da su svi akteri na hrvatskoj javnoj sceni, uključujući i Katoličku crkvu, bili pristaše jugoslavenskog ujedinjenja. Čak i oni kojima bi pala na pamet misao o samostalnoj hrvatskj državi, tjerali su je od sebe jer je bilo jasno da ne postoji moć da se ona ostvari. Istina je da su imali iluzije, ali potpuno razumljive u onim okolnostima. Jugoslavenstvo su prihvatili kao nuždu, a onda ga racionirali kao vrlinu. Na kraju rata, osobito, Hrvatska je bila na strani poraženih i nije imala valjanog izbora. S obzirom na te okolnosti, hrvatska se političla elita svoju povijesnu ulogu ispunila. Uspjeli su održati jedinstvo hrvatskog prostora - svako drugo rješenje značilo bi njegovu podjelu.
Ivan Bulić je imao izlaganje o savezu Hrvatsko-srpske politike i bana Ivana Skerletza. On daje intepretaciju koju Antić kritizira kao "projeciranje aktualnih spoznaja na prošle događaje. Kao i Antić, on se poziva na činjenice, ali bira druge činjenice kao relevantne. On govori o kontinuiranim kontaktima Svetozara Pribićevića sa Nikolom Pašićem, koji mu daje upute kako postupati. Hrvatska je politička elita bila nesposobna nositi se s njihovim manipulacijama. Bavili su se marginalnim stvarima, nisu se snalazili i nisu mogli suprotstaviti srpskoj politici. Na kraju tajno i pod okriljem noći organizirali odlazak u Beograd delegacije koja će prihvati ujedinjenje bez garancija autonomije.
Zaltko Matijević je u naslov svojeg izlaganja o djelovanju čalnova Središnejga odbora Narodnoga vijeća SHS od listopada 1918. do siječnja 1919. stavio Radićevu sintagmu "guske u magli". Kao i Bulić, on ističe kako su Svetozar Pribićević i njegovi pristaše manipulacijama i prijetnjama primorali ostale na ujedinjenje, koje je prevelo Hrvatsku iz srednjeeuropskog povijesnog kruga u balkanski. Matijević čak dovodi u pitanje inaće prihvaćenu činjenicu: da li je "Država Slovenaca, Hrvata i Srba" zapravo uopće postojala?
Da li je hrvatska politička elita 1918. postupala onako kako je bilo neminovno, ili je počinila grešku? Zanimljivo je da su u prvih pet izlaganja svi izlagači spominjali Ivu Pilara i njegove spise i zalaganje za trijalističko preustrojstvo Habsburške monarhije tijekom rata. Nažalost, Srećko Lipovčan je bio spriječen gripom, pa nismo čuli njegov o izalganje "Upozorenja koja u Hrvatskoj nitko nije htio čuti: Pilarov spis Svjetski rat i Hrvati (1915./1917.)". Ta brošura nedovoljno je poznata i u stručnim krugovima. Pilar je pogrešno predvidio blisku budućnost (vjerovao je u pobjedu Centralnih sila), ali je kao vizionar sagledavao dugoročne trendove: novi europski rat nakon 20 godina i negativne rezuttate jugoslavenski orijentirane hrvatske politike.
Jure Krišto se u izlaganju o doprinosu crkvenih krugova stvaranju Države SHS također iimplictno sporio s Antićevom tezom. Iznosi da su i među crkvenim ljudima, kao i drugima, postojala reznolike ideje o budućnosti hrvatskoga naroda i hrvatske države, o kojima se žestoko polemiziralo. Svećenik Stipe Vučetić upotrijebio je žestoku biblijsku metaforu: "jugoslavenstvo je zmija postalvjena na hrvatsko stablo spoznaje dobra i zla". Pristaše jugoslavenstva, uključujući i Hrvatski katolički pokret, prihvatili su tu zmiju.
Da li se međutim radilo o tome da upozorenja Pilara i Vučetića "nitko nije htio čuti" ili su pak postojali drugi, objektivni uvjeti zbog kojih su njihove uši bile začepljene? Nekoliko referata iznijelo je činjenice koje potkrijepljuju Antićev stav da izbora nije bilo. Zdravka Jelaska Marijan prikazala je u kakvim je prilikama morala raditi Zemaljska vlada za Dalmaciju, formirana 2. studenoga 1918. Uvjeti su bili strašni: glad nakon slabog uroda, jake zime i suše 1916-1917, dostave hrane ne uspijevaju zbog pljački i talijanske blokade; širenje zaraznih bolesti (epidemija španjolske gripe); šverc, pljačke i razbojstva; prodor talijanske vojske 3-16. studenoga, koja okupira velika područja; priliv izbjeglica u Split; potpuni nedostatak novca (blagajna je ostala u okupiranom Zadru), prekid prometnih i telefonskih veza. U takvoj situaciji, Vlada procjenjuje da je ujedinjenje sa Srbijom pitanje opstanka, te šalje poziv Srbiji da pošalje vojsku, a 16. studenoga depešom traži od Narodnoga vijeća hitno ujedinjenje, ili će ga proglasiti sami. Izbora, jednostavno, nisu imali. (Antić je spomenuo da su Dalmatinci to radili zato, da Dalmacija ne bude izgubljena za Hrvatsku!)
Hrvoje Čepo govorio je o rasporedu i djelovanju vojske kraljevine Srbije na području Hrvatske u studenom 1918..Srpske armije su 3. i 4. studenoga prešle Savu, Dunav i Drinu. Narodno vijeće, sučeno s neredima,pljačkom, dezereterstvom i revolucionarnim prijetnjama, zove srpsku vojsku da uspostavi red i mir. Međutim, Stjepan Radiće je tvrdio da se pristaše Svetozara Pribićevića nerede često insceniraju i preuveličavaju, da bi opravdali taj poziv. Svejedno, srpska je vosjka dočekivana u slavlju. Srpski izaslanik pukovnik Dušan T. Simović (onaj isti, koji će voditi državni udar 27. ožujka 1941.) došao je u Zagreb 13. studenoga, Na ideje predstavnika Narodnoga vijeća SHS o konfederaciji sa Srbijom, mirno odgovara kako je njegov prvi zadatak zaposjesti sva područja za koja Srbija smatra da joj pripadaju, a samo na ostatuk se oni mogu opredjeljivati.
Dojenka skupa, Mira Kolar-Dimitrijević, dala je sustavni pregled socijalnih i privrednih razloga propasti Države Slovenaca, Hrvata i Srba, o kojima su i drugi izlagači govorili. Država je bila bez novca, moljakali su novac od lokalnih vlasti i imućnijih pojedinaca; tiskani papirni novac vrlo brzo gubi na vrijednosti; seljaci zaposjedaju zemlju, sirotinja pljačka trgovce, napada župne dvore i plemićke dvorce, prijeti revolucijom - prekidaju se veze grada i sela, u gradovima vlada glad; vojnici koji se vraćaju s fronte nailaze na očajnu situaciju - pljačkaju, stvaraju odmetničke grupe ("zeleni kader"); željeznica ne funkcionira; hara španjolska gripa; nema nikakve šanse da će država biti međunarodno priznata.
Sve te činjenice idu u korist Antićeve teze da hrvatska politička elita faktički nije imala izbora. Navela je međutim i greške koje je nova vlast radila: nije prihvaćena ponuda maršala Borojevića da dođe u Hrvatsku sa još discipliniranim trupama; povjerenik za industriju traži nacionalizaciju, što dovodi do "bijega kapitala" i zamiranja industrije; u mjesnim odborima Narodnog vijeća vodi se borba za prevlast, u kojoj pristaše Svetozara Pribićevića istiskuju njegove protivnike. Na kraju, njen je zaključak: "Šteta što je propuštena jedna velika šansa i što se tako bezglavo uletjelo u zagrljaj Srbije."
Međutim - imajući u vidu prikazanu situaciju, da li je šansa zaista postojala? Ta procjena, čini mi se, ostaje previše podloža subjektivnom doživljaju. Meni se čini da je većina izlagača, iako u njihovu znanstvenu kompetenciju ne treba sumnjati,, griješe smatrajući da moraju tumačenjima dodati vrednovanje - a da pri tome ne naglašavaju diskurzivni rez, koji time čine: kriterijie vrednovanja, naime, trebalo bi prvi propitati.
Post je objavljen 04.12.2008. u 23:59 sati.