Razmisljam o Onim danima... onim danima kad sam jednostavno znala reci NE hrani, onim danima kada mi je bilo svejedno dal cu biti jos 2 ili 4 dana na vodi. O danima kada sam bila lijepa, slatka, vesela. Kada sam bila Ja. Sada se gledam u Ovim danima. Danima koji su jedna velika borba, muka, sjebani su, grozni su, a ni ja vise nisam nesto.. izmucena, blijeda, UNIŠTENA. I to ne unistena zato sto nisam jela... izmucena jer sam previse jela. Izmucena od nase drage „Mije“, izmucena od povracanja.. izgledam strasno, osjecam se jos gore. Da li to onda ima smisla? Da li je moguce vratiti se na „pravi“ put? Na ono sto sam nekoc davno bila?
Nadam se.. to je jedino sto mi je ostalo. Nada i sjecanje. Da li je to dovoljno? Da li uopce znam kako se vratiti? Toliko pitanja. Odgovora nigdje.
Htjela bi se vratiti osnovama.
Jednostavno ne jesti.
Jednostavno piti 2-3 L vode dnevno
Jednostavno vjezbati
Jednostavno IZDRZATI
Ovako ne zvuci pretjerano tesko. Zasto onda opet imam osjecaj da necu uspjeti? Zasto sam uvjerena da ja to nemogu? Zasto se nemogu uvjeriti u suprotno i zasto opet postavljam toliko pitanja?
Odlucila sam! Mogu to! Zasto nebi mogla, mogla sam prije, mogu i sad! Bit cu opet ona mala, lijepa, pozeljna djevojka koja sam bila prije svega ovoga. Prestat cu s povracanjem, pocet cu s gladovanjem, pustit cu kosu, mozda ju cak opet ofarbam u plavo. Bit cu prekrasna i sretna! Sto tome fali? Plemenit je cilj :D
Zasto bi zivjela na staroj slavi? Zasto nebi opet bila ona ludakinja koja ima tolku snagu volje da ju nista nemoze pokolebat na njenom putu prema zvjezdama? :)
Vracam se. Ovaj put zapravo.
Imam dovoljno volje, snagu cu prikupljati putem.
Sve vas jako volim
Velike puse :)
PLAN ZA SUTRA:
barem 5 salica caja (po 2,5 dL)
barem 2L vode
neke vjezbe za noge i guzicu
puno spavanja
nimalo hrane.
Post je objavljen 04.12.2008. u 21:38 sati.