Pregled posta

"Bog će kaznit Vas i Vašu nacionalističku stranku"

Najveći progon kršćana nakon posljednjeg velikog progona kršćana u Rimskom Carstvu u eri cara Dioklecijana nije uslijedio u Francuskoj revoluciji nego u boljševičkoj Oktobarskoj revoluciji do pada Berlinskog zida i sloma komunističke partije i Sovjetskog Saveza, i u njemačkoj nacionalsocijalističkoj revoluciji od 1933. godine do pobjede antifašističkih snaga 1945. godine. Nikada nije stradalo više kršćana nego za vrijeme komunizma i fašizma, pod znakovljem crvene zvijezde petokrake, srpa i čekića, i kukastoga križa.

U europskim bivšim komunističkim i socijalističkim zemljama marksisti i intelektualna ljevica na Zapadu koja s Crkvom nije na „ti“, obično kad želi ocrniti Crkvu navodi kako je Hitler kao rođeni Austrijanac bio katolik, i onda se napravi jedna zgodna poveznica i kaže da su Crkva i Hitler bili kao prst i nokat, i da papa Pio XII nije bio sluga Božji nego Hitlerov sluga pokorni. No, je li to istina? Obično se kao uvod u napad na papu Pia XII bezočno napadne jednog drugog velikog antifašista, zagrebačkog nadbiskupa Alojzija, kardinala Stepinca koji je papi Piu XII napisao predložak za kasniju papinu encikliku „Mit brennender Sorge“ (S velikom zabrinutošću) kojom je Rimokatolička crkva uoči progona Židova u 3. Reichu osudila ideologiju nacionalsocijalizma kao anti-humanističku, protivna čovjeku i životu, kao ideologiju koja širi rasizam protiv Božjih načela o ravnopravnosti svih ljudi bez obzira na boju kože i rasu, kao zločinačku ideologiju.

Hitler je rođen i, pretpostavljam, kršten u Rimokatoličkoj crkvi, te bio katolikom i pripadnikom kršćanske zajednice koja ne poznaje rasne granice i jezične barijere. Prihvaćajući u svom životu rasizam kao osnov vlastite političke filozofije, Adolf Hitler je prestao biti katolikom i kršćanin, međutim, lukav kakav je bio, u javnosti i pred narodnim masama je u svakoj trećoj rečenici spominjao Boga, i pozivao se na svoje katoličke korijene, i na taj podmukao način prevario brojne da bi mu kršćani povjerili svoje glasove da ih izbavi iz socijalne bijede i nacionalnog poniženja u koje ih je uvalio marksistički pokret, ljevičari i liberali kao sluge pokorne vodećim zapadnim zemljama liberalne demokracije.

U knjizi "Pisma Hitleru“ autora Henrika Eberlea (Briefe an Hitler“) u kojoj su tiskana neka pisma njemačkih građana svom Führeru nakon što je ta dokumentacija nađena u jednom arhivu u Moskvi, iščitava se u pravilu nada kako je Hilter novi „Mesija“ koji će Njemačku izbaviti iz siromaštva, bijede i beznađa u kojoj se našla nakon svjeske financijske krize koja je uništila njemačko gospodarstvo i bankarski sustav koji je skrahirao nakon sloma burze u Wall Streetu. (Jednom sam već pisao o tome kako su taj slom izazvali vođe ideologije liberalizma i masonski vlasnici vodećih angloameričkih banaka kako bi uništili njemačko gospodarstvu i narodnim masama u Njemačkoj učinili Hitlerov ekstreman politički program prihvatljivim kao spasiteljski dok bi Hitler svojim financijerima sa Zapada vratio do kraja veliku ratnu odštetu i ratni dug uvođenjem diktature, progonom sindikalnih vođa (1. svibanj je u
3. Reichu čak i zabranjen kao međunarodni radnički dan) i prisilnom naplatom od radništva vratio njemački enormni dug na lihvarske kamate, do posljednjeg Pfenniga.)

Ima jedno pismo u tim pismima Hitleru koje mi je posebno zapelo za oko, a to je u biti brzojav jednog kršćanina, pripadnika Jehovnih svjedoka, upućen njemačkoj vladi u Berlinu, koji je od Hitlera zahtijevao prestanak progona Jehovinih svjedoka, njihovu deportaciju u koncetracijske logore, i poručio mu:

„Vaše nedopustivo postupanje prema Jehovnim svjedocima izaziva bijes svih dobrih ljudi i sramoti Božje ime. Prestanite vršiti progon nad Jehovinim svjedocima ili će Bog uništit Vas i Vašu nacionalističku stranku“.

U jednom pismu skupine vjernika, upućeno njemačkoj vladi na čelu s kancelarom Hitlerom, navodi se kako im ne pada na pamet slijediti Hitlerove zapovijedi nego isključivo Božje zapovijedi, i ti kršćani su naglasili:

„...Ako nas Vaša vlada ili vladini službenici budu zlostavljali zato što služimo Bogu, onda će naša krv biti na Vašim rukama i morat ćete polagati račune pred Svemogućim Bogom... Radovalo bi nas kad biste nas pustili da živimo u miru kako bismo ljudima mogli činiti dobro.“

Mnogi Hitlerovi suradnici su svog Führera upoznali u dušu, ali samo jedan je o tome otvoreno i hrabro progovorio, Hermann Rauschning, u svojoj knjizi „Razgovori s Hitlerom“, koja je objavljena 1940. u New Yorku, dakle, taman kad je počeo rat u Europi kad su 3. Reich i SSSR raskomadali Poljsku a Finska se našla pod agresijom Crvene armije koja u to vrijeme nije bila antifašistička jer se SSSR nalazio u čvrstom ugovornom savezništvu s fašistima i 3. Reichom (precizni termin bi trebao glasiti „nacizam“ ili „nacionalsocijalizam“, a ne fašizam ali pošto se u nas pod antifašizmom smatra borba i protiv nacizma onda sam ostavio pojam fašizam za društveno političko uređenje u Njemačkoj tridesetih godina, iako se radi o nacionalsocijalizmu / nacizmu). Objavljivanje mnogih Hitlerovih tajne koje je Rauschning saznao u mnogobrojnim razgovorima s Hitlerom, bilo u četiri oka, bilo u društvu nekolicine odabranih, i podatke koji se nisu nalazili u manifestu „Mein Kampf“, stajali su ga na kraju glave: prilikom okupacije Francuske su Rauschninga uhvatile njemačke snage i deportirale ga u koncentracijski logor gdje je smaknut. On je bio prvi koji je Hitlera označio „Anti-Kristom“!



Rauschning bio je državni i partijski dužnosnik u 3. Reichu, Hitlerov guverner u gradu Gdanjsku za koji su Nijemci tvrdili da je njemački (Danzig). Imao je nevjerojatno pamćenje tako da je pamtio cijele rečenice od riječi do riječi koje je Hitler izgovarao u razgovorima s njim, odnosno da budem precizniji, u monolozima, jer Hitler je bio takav tip sugovornika da bi netko rekao koju natuknicu, riječ, dvije, pokoju rečenicu, dok je vođa ispunio ostatak prostora za razgovor. Razgovor koji je Hitler s nekolicinom odabranika vodio u državnoj kancelariji Reicha kratko vrijeme nakon inauguracije na vlast Nacionalsocijalističke radničke partije Njemačke (NSDAP) ticao se budućeg odnosa nacizma/fašizma prema Rimokatoličkoj crkvi, i drugim Crkvama u Njemačkoj, kao protestantskoj Evangeličkoj crkvi kojoj pripada 60 posto vjernika u Njemačkoj (katolika ima oko 40 posto). Evo isječaka:

Autor knjige navodi kako je jedne večeri prvi u Državnu kancelariju stigao Joseph Goebbels, šef propagande Reicha. Naime, društvo je stizalo s jedne kino-projekcije igranoga filma o njemačkom caru Friedrichu Velikom. - Nevjerojatan film, izjasnio se Goebbels. „Veliki film, to je ono što trebamo“. Nekoliko trenutaka kasnije je Hitler stigao dizalom. „Kakv je bio film?", upitao je jedan partijski funkcioner. „“Strahota, bedastoća. To se mora policijski zabranit. Dosta je s tim domoljubnim kičom!“ „Dakako, moj Führeru“, odgovorio je Goebbels. Nakon što je razgovor skrenuo na temu religije, Crkve i vjere, Führer je počeo poduži monolog:

„S vjeroispovjestima, da li ova ili ona, to je sve isto. To više nema budućnosti. Za Nijemce ni u kojem slučaju. Fašizam bi u ime Božje mogao sklopiti mir s Crkvom. I ja ću to učinit. Zašto ne? To me neće zaustaviti da stubokom, iz korijena istrijebim kršćanstvo u Njemačkoj... Talijani i Francuzi, kada ih se vidi na selu, su pogani. Njihovo ih kršćanstvo ne prožima. No, Nijemac je drukčiji. On je u svemu ozbiljan, ili je kršćanin ili poganin. Oboje zajedno on ne može biti... Za naš je narod odsudno, da li imaju židovsku kršćansku vjeru i njen slabunjav moral suosjećanja, ili jaku junačku vjeru u boga u prirodi, u boga u vlastitom narodu, u boga u vlastitoj sudbini, u vlastitoj krvi.“ Nakon stanke je nastavio:

„...Da li Stari zavjet ili Novi... sve to je je ipak jedno te isto židovsko zavaravanje. Sve je to jedno i neće nas osloboditi. Njemačko kršćanstvo, njemačka Crkva je grč. Ili si kršćanin ili si Nijemac. Oboje se ne može biti. Epileptičara Pavla možete izbacit iz kršćanstva. To su učinili i drugi prije nas. Možete učiniti Isusa plemenitim čovjekom i poricati njegovo Božanstvo i ulogu posrednika... Što mislite hoće li mase ikad ponovo postati kršćanske? Glupost. Nikada više. Film je završen... Popovi si sami trebaju iskopati grob. Oni će nam izdati svog dragog Boga. Za svoj jadni položaj i prihod sve će predati na milost i nemilost. Što bismo trebali učiniti? Ono što je učinila Katolička crkva kada je poganima nakalamila svoju vjeru: zadržati što se zadržati dade, i dati tome drugi smisao. Uskrs se više neće zvati uskrsnuće već vječno obnavljanje našega naroda, Božić će bit rođenje našeg Spasitelja: duha junaštva i slobode našeg naroda. Zar mislite da popovi neće poučavati vjeru o našem /nacističkom/ bogu u svojim crkvama, ti liberalni popovi koji više nemaju vjeru već samo službu? Ja vam jamčim da će križ zamijeniti našim kukastim križevima... Ja sam katolik. To je već providnost tako odredila. Samo katolik poznaje slabe točke Crkve. Ja znam kako se treba čuvati te braće. Taj je Bismarck bio glup. On je bio protestant. Ja Crnima neću dopustiti da pred jadnim ženicama mašu sa svetom krunom mučenika. Ja ću s njima obračunati, to vam jamčim.“ /“Crni“ znače u njemačkom žargonu franjevci zbog crnog habita kojega nose./

„...Od njih /od svećenika/ sasvim sigurno neću učiniti mučenike. Ožigosat ćemo ih kao priproste zločince. Skinut ću im s lica masku časnih. I ako to ne bude dovoljno, učinit ću ih smiješnim i podlim. Dat ću snimiti filmove. Povijest Crnih pokazat ćemo na filmu. Tu se onda mogu diviti svom neredu i besmislicama, gluposti i prijevari. Kako su izvlačili novac iz zemlje. Kako su se cjenkali sa Židovima, kako su radili rodoskvrnuće... Oni će sve progutatit da bi mogli zadržati svoje materijalne pozicije...“

Taj dio je Rauschning komentirao ovako: „Tako puno cinizma kod Hitlera nisam pretpostavljao. Kasnije sam često morao misliti na to, kada su počeli procesi i ćudoredni postupci protiv katoličkih duhovnika, kako bi ih se u očima mase žigosalo kao zločince i unaprijed im se oduzela vjerodostojnost mučeništva u duhovnoj borbi... Zlobno uništenje čiji je začetnik bio sam Hitler."

U produžetka svog monologa o obračunu s kršćanima i Crkvom u
3. Reichu, Hitler kaže:

„...Seljak treba znati što mu je Crkva razorila. Sveukupno tajnovito znanje o prirodi, božansko, bezlično, demonsko. Otuda trebaju naučiti mrziti Crkvu. Postupno trebaju saznati kojim je spletkama Nijemcu ukradena duša. Skinut ćemo kršćansku pakost i doći do vjere na vlastiti način. Ovdje moramo započeti. Ne u velegradu, Goebbels! Tamo možemo upasti u marksisitčku propagandu o nepostojanju Boga, ljubavni život u prirodi i takve neukusnosti. U velegradskim masama nema više ničega. No, naši seljaci još žive u poganskim predodžbama i vrijednosnim pojmovima. Kako kod nas, tako čine posvuda, u Švedskoj, u Francuskoj, u Engleskoj, u slavenskim agrarnim zemljama... No, počevši od seljaštva, zbilja ćemo moći razoriti kršćanstvo, jer iza toga se skriva snaga prave vjere koje je ukorijenjena u prirodi i u krvi. Krenuvši od seljaka moći ćemo jednom misionariti i velegradske mase...“ (Adolf Hitler)

Na koncu je Hermann Rauschning komentirao: „Mi, seljački vođe, često smo poslije dobivali pozivnice za bezbožničke skupove nacionalsocijalista, „religizone“ večeri na kojima su nastupale nove religije...Bilo je jasno da su ti pozivi bili kamen kušnje za nas, u kojoj nas se mjeri može računati u elitu, koliko ozbiljno shvaćamo totalnu revoluciju nacionalsocijalizma...Kao što se dogodilo nama seljacima tako se dogodilo i SS-muškarcima, prije svega na vodećim položajima i višim činovima Hitlerove mladeži. Usmjereno i planski, s upornom dosljednošću, vođena je borba protiv svega kršćanskoga.“ (Hermann Rauschning, „Razgovori s Hitlerom“, Zagreb, 1940. i 1998.)

Hitlerovo poganstvo, njegov borbeni ateizam naišao je na velike simpatije u neoliberalnim masonskim krugovima na Zapadu s kojima je dijelio zajednički nazivnik: mržnja protiv Židova, i protiv katolika i Crkve. Kada je na pr. Hitlerov povjerenik i nacistički ideolog Rosenberg sišao 1933. s vlaka na londonskom glavnom kolodvoru da guverneru Engleske narodne banke prenese najljepše Hitlerove pozdrave, i dogovori daljnje britansko financiranje Njemačke nacionalsocijalističke radničke partije (NSDAP), Herr Rosenberg i Mr Montague Norman najdljuje vremena su razgovarali o židovskom pitanju i saznali među ostalim da obojica ne podnose i Francuze. Iako je Hitler dao u koncentracijskim logorima ubijati njemačke masone (slobodne zidare) jer su mu u zemlji bili politička konkurencija, s angloameričkom masonskim ložama je imao odličnu suradnju jer je zajednički nazivnik: borbeni ateizam i istrebljenje kršćanstva.

Marksisti su pak na istoj liniji s nacizmom i masonerijom kad je u pitanju stav prema kršćanstvu, vjeri i Ckrvi. Lenjin je to definirao ovako: „religija je opijum za narod“. Cilj je da komunisitčka partija bude opijum za narod. Stoga je drug Staljin dao u Sovjetskom Savezu srušit sve crkvene objekte, manje više stoljetne crkvice i kulturne spomenike koji su pregaženi vlakom revolucije, kao i svećenici pravoslavne Crkve. Vlak jugoslavenske socijalističke revolucije je pak pregazio 663 svećenika za vrijeme Drugog svjetskog rata, mnogobrojne katoličke crkve su zapaljene ili pretvorene u konjske staje, Stepinac žigosan kao zločinac, progonjen i ubijen, a vjernici ismijani i pretvoreni u građane drugog reda.

CBK



Post je objavljen 04.12.2008. u 17:13 sati.