Nađoh se tako u magli. Zastrašujuća bjelina. Ne vidjeh ništa pred sobom, ništa pod sobom i ništa za sobom. Ispružih ruke i one se izgube.
Strah me već svladavao jer nisam ništa osjećao. Više nisam bio siguran da li stojim, sjedim ili ležim, nije bilo težine, nije bilo pritiska. Osjetilna izolacija. Potpuna.
Pokušah čučnuti pa da probam rukama dodirnuti tlo. Ništa se ne dogodi.
Sad sam već počeo paničariti.
Šta mi se to dogodilo?
Nesreća?
Jesam li paraliziran?
Jesam li mrtav?
Pitanja su mi počela bubnjati po glavi.
Razbijajuca jeka.
Bujica riječi sve brže i brže.. izgovorenih?
Glasovi? Ili, ne?
Više nisam bio siguran ni u što, jedino u to da ću ovako poludjeti.
Odjednom je počelo zujati. Ono se pojačavalo... sve dok nisam pomislio da će mi uši eksplodirati. Tolika bol. Neću izdržati!
I onda mi je sinulo.
Ustao sam se iz kreveta i ugasio radio.
-------------------------------------------------------------------------------------------------
Opet se nađoh u magli... zar nisam ovdje bio maloprije? Pogledao sam dolje i vidio svoje noge. Pokrenuo sam jednu, pa drugu i počeo hodati polako kroz ovaj bijeli svijet. Nisam mrtav. Nisam paraliziran. Ovo je samo san.
Ali, ako znam da je ovo samo san, zar to ne znači da ću se uskoro probuditi?
Nije bilo buđenja.
Čudno. Obično se probudim čim shvatim da sanjam, ali nema veze, kad sam već ovdje mogao bih malo istraživati.
I tek što sam to pomislio zabih se u neki shi- ovaj, komad drveta. Ispred mene su iz bjeline iskočila ogromna vrata, vjerojatno od hrastovine, al to je bezvezno nagađanje. Sva magla oko njih je nestala. Okrenuo sam se da izvidim situaciju iza sebe. Ništa, sama bjelina. Pružih ruku da vidim šta će se desiti. Prsti su mi izbljedjeli pa ju brzo povukoh nazad. Ništa onda. Posvetio sam svu svoju pažnju na ta vrata. Iako sam znao, u teoriji, da se lucidnim snovima, u biti, može kontrolirati, ipak sam osjećao neki strah, poglavito što ja nisam znao kako kontrolirati svojim snovima. (da sam znao, odmah bi u početku ubacio par zgodnih cura koje bi učinile sve za mene i zaboravio ona šugava vrata, ali čini mi se da to, nažalost, tako neće ići. Barem u ovom snu...)
Nakon pobliže inspekcije tog velikog komada drveta (vrata), primijetih jednu ručicu, tj. ručketinu, taman nadohvat mojih ruku.
P.S. Ovo je skica posta jos iz 9. mjeseca. Nedovršen je, a i ne znam ga više dovršiti. Mogao bih sada izbrbljati ostatak priče, ali to ne bi zvučalo ispravno.
Ae, do čitanja! (lol)
Post je objavljen 04.12.2008. u 16:43 sati.