Marketing
ORAO 3 by Vic
(RIJEKA I MAČ)
costa 11
Naša posljednja noć prije odlaska u Snježne planine.
Mjesečina svijetli i obasjava ti lice. Dlanovima ga obuhvaćam i grijem. Pruge od sedefa ljubim ti na obrazima i dodirujem tvoje usne, meke i vlažne, s kojih plavičaste tragove brišem. Savijajući se od zanosa spremno mi ih pružaš. Blago ih širiš, tako da se mogu rastopiti na njima. I dok jezikom skupljam tvoje sokove, osjećam kako drhtiš u mojim rukama. Naša noć, naša noć…
Upijam miris tebe, tvog daha, želeći ga baštiniti za svu vječnost, i dok kloneš pod toplinom mojih dodira, čvrsto te držim. Ipak osjećam kako nezaustavljivo, poput rijeke, kliziš niz moje tijelo. Princezo, moji te poljupci opijaju, zar ne? Snen je tvoj pogled, riječima mi ne možeš izreći ono što u njima umijem pročitati. Pouzdaj se u svog razbojnika, iz njegovih ruku ništa te oteti ne može. Njegova snaga natkrilit će te i paziti kao široka orlova krila u nebeskim prostranstvima.
Kao odgovor na ove riječi šapućeš mi:
Sei sempre nei miei pensieri, adorato mio....
1209. godina.
Sjećaš li se onog predvečerja na obali rijeke Aude, kad smo se držali za ruke i promatrali maticu kako teče? Njen žubor neodoljivo je podsjećao na zvuk tvojih riječi i kad god bi što rekla, činilo mi se da to rijeka s tvojih usana govori. Proljetni povjetarac s obližnjih planina, još prekrivenih snijegom, poigravao se tvojom kosom, kao što onaj na jezeru danas plete tamne uvojke oko mojih prstiju.
Ne postoje vode na ovome svijetu koje ne bi pričale rječnikom nama razumljivim. A svaki njihov žubor neodoljivo snatri bisere što ih u nisku slažu slatke usne kojima mi nježno šapućeš. Promatrajući tok rijeke, poistovjetila si ga s tokom života. Rekla da je njen izvor simbol rođenja, a njeno ušće – umiranja u jednoj novoj cjelini. Da se manja rijeka žrtvuje za veću, dok njezine vode nestaju i nanovo se rađaju. I – rekla si tada – rijeka je na početku svog toka bistra i brza, što simbolizira razigrano djetinjstvo, a kasnije postaje mutnom i tromom, što podsjeća na proces starenja i umiranja. A onda si me u jednom trenutku pogledala ravno u oči pa me upitala znam li možda na kojem dijelu toka se upravo sada nalazimo. Na izvoru se nalazimo, princezo, na izvoru. I koliko god daleko od njega odmakli, sada smo ti i ja, zajedno, ponovo u bistrim vodama. Tiho si me poljubila i dodirnula mi lice, a zatim mi šapnula:
«Budimo ova rijeka. Ti budi njeno korito, a ja ću biti njezina voda. Uzet ću te sa sobom, viteže moj. Poplavimo zelene doline, razlijmo se posvuda, da mogu osjetiti jedinstvo s tobom gdje god se okrenem»
Promatrali smo se dugo, željno. Ljubio sam te, princezo moja. Pod mojim usnama si se skrila, osjetivši se pod njihovim dodirom sigurno kao iza neprobojnog štita. Ovlaš si mi dodirnula lice i pogledala me sneno, a onda ruke niz moje tijelo spustila prema bokovima. Ondje je stajao mač. Dodirnula si njegove korice.
«Mač je stari simbol prodorne moći istine», rekla si, a onda me pogledala kao da očekuješ da nastavim.
«Mač je čuvar Znanja koje se u pirinejskim planinama nanovo rađa», dodao sam: «Tamo gdje su izvori naših rijeka Mač se brine da vode iz stijena poteku bistre, kako bi stvorile tok koji će naše doline preplaviti svojom čistoćom. I zato se duboko zasijeca u svaku nečistoću koja pokušava onečistiti rijeku, jer onaj koji ga u ruci drži želi da voda koju tvoje usne piju ostane bistra»
Sjećam se kako smo jednom s gorskih izvora odjahali u dolinu.
Bilo je ljeto, slavila se obljetnica u okrugu, narodno veselje. Ono je bilo u sjeni krvavih zbivanja jer je požar nasilja zapaljen širom zemlje. Nitko od nas nije ni slutio da nam je ovo posljednje okupljanje na tom mjestu.
Još su se prepričavali užasi koji su pogodili istočne pokrajine, dok se klatno nasilja i pljačke približavalo i dolini Aude. Glasnici su neprestano stizali s lošim vijestima. Béziers je pod opsadom i priprema se obrana Perpignana i Carcassona. A iz Provanse neprestano nadiru horde plaćenih ubojica čija je zadaća vratiti zemlju Albigenza pod papinsku vlast.
Sjedeći s vitezovima za stolom krišom sam te promatrao. Posluživala si goste. Lijepa crna kosa padala ti je na ramena. Uživao sam u tim trenucima.
Sjećaš li se kako si mi tada u jednom trenutku prišla i što si mi tada prigovorila? Odvukla si me na stranu i rekla da u mojim očima čitaš snagu mojih dodira i da nemaš mira. Da te moje ruke posvuda sustižu, pa i kad nakratko umineš mojim očima, da svejedno osjećaš kako one lete za tobom, klize niz tvoj vrat i drsko šaraju tvojim tijelom. Nježnim glasom si mi rekla da želiš da te pustim na miru, jer moje dodire osjećaš toliko da ni svoj posao ne možeš valjano obaviti.
A sjećaš li se mog odgovora tada:
«Znaš da mi ne možeš pobjeći», rekao sam ti: «Svuda te pratim, čak ti ni iz misli ne izlazim»
Zagrlila si me i svoje prste zavukla u moju kosu.
«Što god ti radila i koliko god zaposlena bila, znaj da ti pomažem», nastavio sam: «A ako se već žališ što te moji dodiri ometaju, koliko ćeš tek biti sretna kad uskoro osjetiš da ti njima darujem snagu koja ti pomaže da s lakoćom obaviš sve što činiš?»
Nedavno si mi u sličnim okolnostima isto prigovorila i istim tim riječima sam ti odgovorio.
Princezo moja…kad ljudi iz običaja kažu da se povijest ponavlja, onda je dobro znati da u našem sadašnjem vremenu ima upravo toliko prošlosti koliko smijemo zaključiti da ona nikad nije prestala postojati. Ona se zajedno s našom jezgrom prenosi u neka druga vremena i mi je svojim životima ponovo oblikujemo u potpuno novoj stvarnosti.
Zato pusti da ti mjesečinu i dalje pijem s lica.
Pusti da svojim usnama potečem niz tvoje lice, rijekom čiji će te žubor podsjetiti na tok rijeke pokraj koje smo jednom davno sjedili.
I uzmi me, princezo, uzmi…
Spusti se na koljena pa mi svojim usnama klizi niz tijelo, a prste svoje zavuci pod tkaninu i noktima blago ucrtaj željene oblike onako, kako ih ja običavam crtati na tvom. Dlanovima stisni moja bedra. Lice mi svoje prisloni pa me skini, da mogu osjetiti snagu tvoje želje. Želim tvoje prste. Želim da se njima rasprostreš i da pod svakim tvojim dodirom osjetim neskrivenu strast koja u tebi gori.
Uzmi me, princezo, uzmi…
U noći prije svitanja pokaži mi sve što osjećaš; otkrij sve što želiš. Oslobodi žudnje, stopi se s njima toliko, da sve njihove tajne budu raskrinkane. Neka mi tvoje usne rišu obrise neizrecivoga, da na tijelu oćutim smjelost kojom se sa mnom u cijelosti stapaš.
Uzmi me princezo, uzmi…
Let orla u praskozorje počinje i krila te njegova spremno čekaju.
U Snježnim planinama ćeš sletjeti, s prošlošću se drevnom sjediniti. Neka me potoci tebe preplave onako, kako si jednom poželjela da naše vode potope plodne doline Aude.
*
U mojim mislima neprestano naviru sjećanja na ona davna vremena.
Nastojim izbrisati sve ono ružno što se kasnije dogodilo, jer ne želim da me noćne mora guše užasnom sjetom, i u sjećanje dozivam samo ono lijepo, što me vezalo za tebe.
Ne bez razloga rođeni smo u ono vrijeme, na mjestu koje je obilježilo ne samo naš tadašnji život, već i ono što je tome prethodilo. Moj je život sačinilo promatranje prirode u simbolima u kojima sam s vremena na vrijeme mogla očitati govor kristalno jasne suštine. Dok se ljudi međusobno svađaju, nastojeći na površini ugoditi osjećaju vlastite veličine, ispod krinke svih njihovih djela i riječi osjećam govor neugasle ljubavi koja se mimo njihove volje probija.
Kad sam te onoga dana susrela na izvoru, znala sam da si ti Orao na čijim ću se krilima jednoga dana otisnuti na put prema vrhovima planina. Znaš…trenutak prije nego što ćeš se pojaviti, jednoga sam ugledala na nebu i kroz glavu mi je prostrujalo da to najavljuje znakoviti trenutak u mom životu. Nisam očekivala da ćeš se tako brzo pojaviti iza grma, a kad si stigao i sišao s konja pa me pogledao, u meni se u jednom trenutku prelomila stvarnost. I kao što danas osjetim snagu u tvojim živim očima, tako sam je osjećala i onda, kad si me po prvi puta pogledao. Snagu tako fatalnog prepoznavanja obično pripisuju raznim uzrocima, no ja sam tada osjetila da si oduvijek bio dio mene. I tvoje oči me nikada u toj mjeri ne bi osvojile, da njihovu snagu nisam prepoznala kao zaostavštinu iz prošlosti. Otprilike kao što me tvoje oči danas podsjećaju na one čijem me vječnom pogledu otela smrt pred najezdom križara.
Često smo se družili pokraj rijeke i ne vjerujem da je to bila slučajnost, jer smo iz njezina toka učili o životu kojega govor prirode najbolje opisuje. I dok sam te ljubila u zvuku žubora, rijeku sam shvaćala kao životni tok, a nas dvoje kao jedinstvo što se njime ostvaruje. Znaš…promatrala sam kako rijeka teče i osjetila njezino jedinstvo s nama. Zaključila sam: kao što se dva potoka na jednom mjestu sastaju i zajedničkim vodama stvaraju rijeku, tako i ti i ja jednom od njih postajemo. Što je rijeka, ako ne nas dvoje? I što je bila ona obala ako ne naš budni osvrt na život koji neumitno prolazi?
Zagledavajući se u daljine, gdje se korito rijeke gubilo pogledu, naslutila sam rječnik govora života koji od svoje budućnosti na uvid ne nudi mnogo više od pogleda slijepca. Što se dalje događa, mi to ne možemo znati. Vidimo samo ono što možemo vidjeti, naslutiti samo ono što u našem savršenstvu uspijemo povezati. Sve drugo nama je nepoznanica i ako postoji razlog zašto je čovjek nesiguran i u strahu zbog onoga što dolazi, tada ga zasigurno možemo pronaći u sljepilu s kojim se sasvim sjedinio, smetnuvši s uma činjenicu da budućnost određuje njegov vlastiti um čijoj se sudbini on šutke predaje.
Znaš…tvoji su dodiri od one noći, naše noći, sastavni dio mene. A kad sam te na onom slavlju pozvala na stranu i rekla ti da me na tren pustiš na miru, znaj da sam se samo s vlastitim slabostima borila, znajući da me tvoji dodiri ne bi obuzeli, da im ja nisam dala za pravo da to čine. Da, grijao si me cijelo vrijeme. Pomagao mi, punio me snagom bez čijeg oslonca ne znam kako život može teći. Ali sam se samoj sebi činila zbunjenom i našla se tako ogoljelom zbog te činjenice, da sam se pokušala sakriti iza vlastita stida. Ne samo što nisam željela da me tvoja snaga napusti, već sam bila spremna smjesta poginuti samo da ista uz mene vječno ostane.
Razbojniče moj…
Tvoji koraci što u meni odzvanjaju koraci su istog onog viteza kojega sam prerano napustila.
Želim te…želim te vječno uza se. Želim da me ispuniš svojom nesebičnom ljubavi i da me griješ sve dok rosa još uvijek svježi listove naših života.
Želim te…
U noć prije svitanja želim ti pokloniti svoje usne i njima ostaviti tragove na tvom tijelu čija me moćna snaga čini tako nježnom i podatnom. Želim je obuzdati. Učiniti svojom. Da, želim to…Želim je osjetiti u cijelosti, sasvim. Nestati u toj predaji. U praskozorju posvećenja osjetiti se ženom u čijim ću dubinama razgrnuti zavjese sa svih tajni.
I kad me moliš da te uzmem, znaj da ti u susret idem. I da ću te uzeti, u ovoj noći dubokoj. Pod mjesečevim svjetlima od sedefa u čijem mi se sjaju tvoje tijelo otkriva.
Tu es toujours dans mes pensées, adore mién...
nastavlja se…
Post je objavljen 03.12.2008. u 05:34 sati.