Osjećaj da nešto prupuštam;
supstancije vlastite nedostatnosti
konstantno presijavanje
fiktivne transcendentalnosti.
Zaboga, što sam upravo rekla?
Što to točno nedostaje?
Kojeg dijela nema otkako sam ja ovdje?
I njezin moral glumi moj nadmoral,
a to mrzim.
Ne volim kada se igrate boga,
ne volim kada ja to činim.
Kada ćemo presjeći granicu paralelnosti
i shvatiti da ne postoji ni sudac ni porota?
Kada ćeš razumjeti
da ljudi čine najodvratnije od stvari iz najboljih namjera?
Put do raja popločen je, čime...?
Hm... Dobrim namjerama.
Zanimljivo, nije li,
kako se uvijek ispostavi
da su svi u krivu;
kako ne postoji univerzalni svjetski um
zadužen za poopćavanje svjetskog dobra.
Utjehe noćas ne postoje
u ovih trideset nešto kvadrata
moje samotne mizerije.
Pun sudoper suđa
i jedna ljubavna tegla u funkciji
spremišta mog oružja - olovaka.
Obišao si svako moje skrovište,
nema kamo te nisam vodila
i nema kamo nisam pošla za tobom.
I ponovno će ista ta osoba
u svom dobokom i kompleksnom umu
(koji sam unatoč tome zavoljela)
uspjeti mene vizualizirati kao kompetentnu
za njegov pokušaj egzekucije.
A prava stvarnost je obrnuto proporcionalna.
I opet se možemo opravdati
ljubavlju pisanom velikim slovom,
ljubomorom pisanom velikim slovom
i trunčicom bijesa koja tako vješto
nosi naša lica.
I molekulom mržnje -
nju ne smijem zaboraviti.
Svaka brazda na mojim otiscima prstiju
se toliko puta osvetila,
a svaka pora mog tijela
toliko puta osjetila tvoju osvetu.
Priznaj, ne moraš naglas,
ni sa čim nisi zaslužio titulu sudca
koju si voliš dodijeliti.
Ja to govorim naglas u svoje ime.
Ti sebi šapni,
ja ne moram čuti.
Tisuću i više kilometara
koje smo zajedno napravili
pokazatelj su stvarnog stanja.
Možemo oboje okretati glavu
i kriviti koga god,
ali činjenica je da smo i dalje ovdje.
Iako sam bježala u potrazi
za tim nečim što nedostaje.
Iako si me zanijekao nebrojeno puta.
Još smo tu.
Post je objavljen 03.12.2008. u 00:37 sati.