...se ponekad mjenjaju,ali ovo što sam pročitao u časopisu "Plavi planet" autora Jean Claude Koven,naslova GDJE JE POŠLO KRIVO?..
...mislim da govori točno ono ili onako kako ja zamišljam svijet i sve oko njega...
Pa ću citirati tekst (valjda me iz Plavog Planeta ne budu tužili..!?)
Kad me netko upita jesam li religiozan,odgovorim mu da previše volim Boga da bih bio religiozan.
"O,pa to znači da vjerujete u Boga?"
"Naravno da ne",odgovaram smješeći se,"zar riba vjeruje u vodu?"
Za mene Bog je sve što postoji.
U što ,onda,treba vjerovati?
Iako se sve glavne religije svijeta slažu da je Bog (ma kako ga definirale) sveprisutan,čini se kako tek rijetki njihovi slijedbenici,uključujući i
kler,zaista razumiju što ta sveprisutnost znači.
I u tome je izvor svih nevolja svijeta.
Za početak ,svoj odnos s Bogom shvaćamo previše ozbiljno.
Izrazi poput "Bog mi je svjedok" ili "Bog te blagoslovio" šuljaju nam se jezikom,a posljedično i mislima.
Ljudi su čak ponosni priznajući svoju bogobojaznost,svoj strah od Boga.Većini od nas Bog je negdje vani,promatra nas i sudi našim nesavršenim životima.
A neke religije smatraju Božje ime toliko svetim da ga niti ne izgovaraju.
Umjesto toga stvaraju litaniju nadomjesnih izraza kojima razgovaraju o Bogu,ne čineći blasfemiju stvarne upotrebe njegovog imena.
Čak pišući o Bogu ispuštaju samoglasnike u imenu!
Druge religije ohrabruju svoje pripadnike satima i satima meditirati na ime Boga.
Njihovo je vjerovanje kako usmjerenost na Boga otvara vrata prosvjetljenja.
Ali ako je bog zaista sve što postoji,zašto jedno od njegovih imena ima više moći od ostalih?
I kad smo već kod toga,koja je svrha imenovanja Boga?
Imenovanje stvara odnos između nas i onoga što imenuje,a to samo po sebi znači odvojenost.
Ta je odvojenost plodno tlo strahu,jer nas tjera vidjeti sebe sićušnima i ostavljenima (izbačenima iz Raja) u ovom nesagledivo ogromnom svemiru.
Onda nije čudo što većina čovječanstva sav taj posao sa Bogom shvaća tako ozbiljno,ni manje ni više nego pitanjem života i smrti.
Ali ,šta ako je fraza "Bog je sve što postoji"doslovno točna?
R.Buckminster Fuller je vjerojatno na to mislio rekavši kako je Bog za njega glagol,a ne imenica.
Kad doživljavamo boga kao imenicu,on postaje stvoriteljem,arhitektom,odvojenim od onoga što je stvorio.
Identificirajući sebe djelom stvorenog,prestajemo biti odvojeni od izvora stvaranja,ali i jedni od drugih,kao i od svega manifestiranog.
Kad sam jednom prihvatio Boga kao glagol,a ne imenicu,moje se poimanje života promjenilo.
Sve uokolo,manifestirano ili ne ,postalo je Bogom.
Postoji samo Bog.
I kad mi se netko obrati,on govori glasom Boga.
Kad ga slušam,slušam ga Božjim srcem.
Pozivam vas da to pokušate učiniti.
Mali pomak od imenice do glagola može postati protuotrovom zabranjenom voću koje nas je istjeralo iz Raja.
kad počnemo Boga sagledavati kao stalni ples samog stvaranja,a ne kao osobu stvoritelja,otkrit ćemo ga u svemu što vidimo,uključujući i sebe.
Tada starim i one ribe koje su slijepo plivale tragajući za vodom,počinju nestajati,vid je sve jasniji i konačno shvaćamo kako živimo u Obećanoj
zemlji,za koji još toliko mnogo drugih još uvijek moli.
Post je objavljen 02.12.2008. u 23:33 sati.