Krizna abra-kadabra
Nije tamo, nije zato, niti je ono na što ukazuju političke i moralne Babaroge podgrijavajući parlamentarne klupe iza svojih staklenih kugla, vladinih fotelja, katedralnih oltara, univerzitetskih katedra.
Nije tamo gdje se štedi, nije ni gdje se razbacuje. Ne nastaje ni tamo gdje se kupuje ni gdje se prodaje .
Ne cvijeta u akcijama Wall Streeta niti gomilanjem papirnatih vrijednosnica u kućnim trezorima ili madracima.Najmanje ju uzrokuje bijeda. Ne rađa ju ljudska lijenost ili pretjerana privrženost radu. Ne pada ni iz nebesa.
Rađa se na zemlji, na radnom mjestu, u tvorničkoj hali, u kancelarijskim uredima, u školskim ustanovama, uslužnim djelatnostima, te na svim mjestima koji pokreću proizvodnu magiju ekonomske Dodatne Vrijednosti.
Kao dijete često sam bio ometan u igrama djedovim usputnim dobacivanjem : „ Mali, zapamti : Vrag se nuždi na velikoj gomili.“
Nisam ni slutio da je dobrostojeći i škrti djed upravo bivao u nekoj potrazi za takvim mjestom.
Jednog sparnog ljeta trebalo je pokositi oveću livadu, a djed se tada najradije protezao u nekoj obližnjoj hladovini.
Najviše sam ga volio u tom dilirijumu, kad nije dosađivao svojim mudrolijama i dugo sam promatrao njegovu ispruženu figuru čiji je stomak bio najbliži nebeskom svodu; nadimajući i spuštajući se poput morskog vala, i čijom su funkcijom upravljali, na izmjenice, usni i stražnji tjelesni ventili. Ta hrkanja i prdež, podrigivanje što je tjeralo višak sline da pretače poput vulkanske lave , i slije se preko brade na omašćenu košulju, namamljujući muhe na obilati obrok, bile su moje prave predstave u živo.
Tako se odjednom nad nama prelomi sjena barba Markova iz susjednog sela koji oprezno upita : „ Jeli djed spava“?
Naglim trzajem kojim djed pomiče slamku što ga je probadala negdje kod vrata, još nije pokazivao znakove buđenja, ali nakon nekoliko trenutaka odjednom promumlja, još prije no što otvori oči :
- Jesi li Marko u prolazu ili si svratio do mene?
– Kako se uzme, može jedno i drugo- odgovori barba Marko.
- Jesi li za jednu dobru zaradu?
- Tu sam da pomognem ako treba!
- Odi onda doma po kosu, s njom na moje Njive, ne vrati se dok ne padne zadnja travćica.-
Pogađanja nisu bila nužna, s obzirom na zakone viših sila ponude i potražnje koja su djedu uvijek išla na ruku.
Barba Marko je košnju obavio u par dana , džeparac čekao par mjeseci. Usto je kosio i drugdje jer mu je tek sva sumirana zarada omogućila nabaviti sjeno za svoju kravu. Barba Marko je živio na malenom posjedu, radeći tako za sebe i druge, nadajući se da će jednog dana svojim vrijednim rukama postati neovisan skrbnik za svoju brojnu familiju.
Stizao je i na blagdanske mise da se redovito snabdje duhovnom okrepom nada, pokornosti i suživota onim što mu je tek po bogu dano.
Djeda je prvo zatekla kriza viška neprodanog sjena. Zaspao je jednog proljetnog ljeta pod istom onom krošnjom, od žalosti, ne probudivši se više.
Novim krizama stvarani su novi tokovi poput nabujalih rijeka poslije kišnih proloma.Zatim preusmjeravane, potiskivane ili ubrzavane hirovima preodjenutim Babaroga jednom u crna, drugom u crvena ruha, ali uvijek s istom namjerom da se prekrije opljačkana Dodatna Vrijednost iz svakog pojedinačnog društvenog proizvoda.
Barba Marko je još dugo ostao žilavi kosac i ako nije uspio nikad da uveća svoj pašnjak.
Nasljednici su nastavili po njegovom uzoru. Džeparac im se samo pretvorio u dnevnicu koja je bila umanjena za onoliko koliko je postala lakša, brža i konkurentna kosidba motoriziranom alatkom.
Dodatnu vrijednost su međuvremeno pojeli vrapci.
Kriza se preoblikovala u liberalnu ekonomsku tiraniju apsolutnih vrijednosti, koja će, navodno,uskoro sobom pomesti ljudsku povijest, bez da time pomete i samu sebe.
Ekonomska kriza klasnog sustava, društveno prokletstvo carstava stečenim tuđim mukama, ostaje poprište gdje će i dalje lomiti svoja koplja tek Don Kihoti, Idioti i razne Zaratustre.
Post je objavljen 02.12.2008. u 19:56 sati.