Imala sam jednom osjećaj koji je sjedio na kuli od brižljivosti, iskrenosti, odanosti i vjernosti...
Napokon neke činjenice dobivaju smisao, neke neriješene situacije odgovor. Razočarenje se je danas pokazalo u svom obliku, itekako osjetnom i neupitnom.
Stojim na humku onog voljenog, željenog i vrijednog, no sada potkopanog, i čekam trenutak da jednostavno odem. To neće biti nestanak. To neće biti bijeg. Razočarenje je taj feeling koji me navodi da sjednem i razmislim, a nakon toga postaje mi jasno ZAŠTO odlazim, KAMO, i ŠTO to uopće mijenja. Razočarenje uvijek ističe uzrok razočarenja, a u meni ja automatski pilot koji će pronaći točne koordinate uzročnog mjesta i baciti ondje bombu da ga uništi. Primarna reakcija je iskorijeniti razočarenje i zato ono ne može dovesti do bijega. Bijeg se dešava zbog razloga koje ne možemo do kraja raskrinkati...možda su u našoj podsvijesti ili negdje drugdje...ali nevidljivi su nam, bezoblični,nejasni...i zato ih se bojimo...i zato se prevrćemo u krevetima...i zato padamo u snovima...i zato ubrzavamo korak...i zato se bojimo pogledati unazad...nikad ne znamo što su i koliko su nam blizu i što nam mogu učiniti...zato se vrpoljimo i osjećamo da smo već predugo tu gdje jesmo...i noge potraže drugi put...bez oproštajne poruke drugima, a i samima sebi pohitamo u nepoznato...a doista ne znamo ni kamo idemo ni zašto...to je BIJEG. Tada bi mi mogla reći da olako napuštam sve što je imalo vrijednosti i značenje. Upitnik prestaje biti upitnik draga, i zato ja stajem. Tvoje ruke su me milovale, ali ne želim da me sada guše.
Sutra je ponekad kruh već star, a izgovorene nježnosti su nešto što je bilo potrebno jučer da bi dobila nešto što si htjela. Nije mi samo jasno jer činilo se kao da tebi kruh nikada nije star.
No, kakogod, bilo je lijepo zakoraknuti s tobom preko....
Post je objavljen 02.12.2008. u 16:30 sati.